NEUMJESNA UMJETNOST

NEUMJESNA UMJETNOST

Kad s drugim knjiškim moljcima raspravljam o položaju naše knjige, uvijek zastupam mišljenje da je taj položaj sve bolji i bolji. Takvu dijagnozu zasnivam na sitnici, koja je, meni, silno važna: naše knjige sve češće izgledaju upravo kao knjige. Nekomu to može zvučati kao tautologija, jer kako bi knjige i izgledale, ako ne kao knjige? Odgovaram: mogu one izgledati kao štošta drugo, i često su doista i izgledale: kao rokovnici, videokasete ili kompleti za čovječe, ne ljuti se. Dapače, bilo je cijelo razdoblje kad su knjige općenito težile da što manje nalikuju knjigama, a što više nečemu drugom. Pisci koji istom danas stupaju na književnu scenu ne mogu ni zamisliti kakvi su sve strahovi morili nas starije kad bismo — u ona davna vremena — predali rukopis izdavaču. Jer, nikada čovjek nije mogao znati što će ispasti, na kakva će se opremitelja taj izdavač namjeriti. Dok bi čekao da mu knjiga izađe, pisac bi se budio usred noći obliven znojem, jer bi sanjao kako mu knjiga ima oblik savršena kvadrata, oblik jako izdužena pravokutnika, ili opet da je dizajnirana kao bilježnica, sa čeličnom zavojnicom umjesto hrpta. A nije mu to dolazilo od uznemirene podsvijesti, nego je on takve knjige doista viđao po knjižarama, pa se zato silno bojao da se i njegova knjiga — u koju je uložio toliko rada i toliko nade — ne pretvori u takvo nekakvo čudo. Bilo je to isto kao da ste otišli kod krojača da vam sašije trodijelno odijelo za vjenčanje, a on opali nekakvu kreaciju u kojoj ne biste smjeli izaći ni na ulicu. Razlika je jedino u tome što krojača plaćate, pa se možete pozvati na prvobitni dogovor i tražiti da vam nadoknadi troškove. A pri izdavanju knjige niste mogli ništa: autora naprosto nisu pitali što misli o opremi, koju je ionako plaćao izdavač. Tako je pisac mogao samo čekati što će ispasti. A ispadala je redovito nekakva likovna kreacija. Naši su opremači knjiga, naime, odreda bili samosvjesni umjetnici, koji nisu bili ni voljni ni kadri da svoje umijeće stave u službu nečega drugog, u ovom slučaju knjige. Zato njih apsolutno nije bilo briga da li je ta knjiga zbirka pjesama, filozofski traktat, kontni plan ili vodič po Mirogoju, nego su radili po svome. A da bi još išli i čitati ono što opremaju, nije im bilo ni nakraj pameti. Oni su opremanje knjige shvaćali kao stvaranje vlastitog umjetničkog djela, koje će imati autonomnu vrijednost. Tako su umjesto knjiga kreirali slike, ili još gore, skulpture. Tako bi se došlo do nekoga nemogućeg formata, a znalo se dogoditi i da listovi budu izbušeni, neuvezani, ili štogod slično. A sve je to u dobroj mjeri dolazilo i od neznanja. Jer, opremiti knjigu — opremiti je tako da bude ne samo funkcionalna, ne samo lijepa, nego i prepoznatljiva — nipošto nije mala umjetnost. To pokazuje i primjer gospodina Alfreda Pala, koji je i u ona umjetnička vremena znao ljudski opremiti knjigu. Kad bi vam Pal načinio rješenje za kakvu biblioteku, onda ste mogli stojeći na drugoj strani ulice točno razabrati u izlogu knjižare da knjiga pripada baš toj biblioteci (recimo Hit), pa ste čak mogli uočiti i da je to nova knjiga, a ne stara. E, ali za tako nešto treba biti Pal.

A oni koji to nisu bili, a ipak su imali ambiciju da njihove opreme budu prepoznatljive, morali su posegnuti za kojekakvim dosjetkama: udarili bi knjizi neobičan oblik, ili bi je ofarbali kričavim bojama, ili bi već učinili takav nekakav ispad. I, knjiga bi uistinu bila prepoznatljiva, samo što nitko nije imao volje da je uzme u ruke. I još više, čovjeka bi pred takvim knjigama obuzeo osjećaj nekakva straha i zazora. Jer, znao je: da bi netko tako opremio knjigu, mora on imati stanovite karakterne osobine i mora zastupati određeni svjetonazor. Mora, dakle, posve odbaciti tradiciju, koja je odavno utvrdila kakav je idealan oblik za knjigu, pa je taj oblik i nametnula. Mora, osim toga, vjerovati kako je on osobno od cijele te tradicije bolji i pametniji. Mora ga, napokon, ne biti briga ni za pisca i njegov tekst ni za čitatelja i njegove potrebe. Mora, ukratko, biti nesnosan egocentrik. A nije ugodno imati posla s takvom osobom. Pogotovo to nije ugodno piscu, jer takav egocentrik onda ne samo da postaje suator njegove knjige, nego postaje — zanemarujući tekst i gurajući naprijed sliku — glavni i jedini autor. Ali, onda se to počelo mijenjati, i to bez ičije individualne zasluge. Presudilo je tržište. U ona stara vremena, naime, knjige se ionako nisu mogle prodati, pa na prodaju nije utjecao ni njihov izgled; zato su nakladnici dopuštali opremačima da izvode svoje kerefeke, sve pod firmom nekakva modernizma i umjetničkih traganja. Sad je došao kapitalizam, knjige se moraju nekome uvaliti, i tu više nema mrdanja. I zato više nema bizarnih oprema niti ima knjiga u obliku pitaj boga kakve gluposti. Došlo je drugo doba. To ne znači da su se oni likovnjaci promijenili, niti znači da oni ne bi i danas masakrirali knjige, samo da im se dopusti. Ali im se ne dopušta! A ja misim da je to dobro i za likovnu umjetnost. Prije su se, naime, nerealizirani slikari i kipari mogli iživljavati na knjigama, pa tražiti da im se to pripiše u zaslugu. Sad to više ne mogu: sad se kao umjetnici moraju dokazati u galerijama, drugog izlaza im nema. I, ja sam vrlo zadovoljan takvim rasporedom stvari. Neka oni samo izlažu u tim svojim galerijama što imaju izložiti, a ja u te galerije neću ići. A oni neće čitati moje knjige, kao što ih nisu čitali ni onda kad su ih opremali. Pošteno, da poštenije ne može biti.