NE DAO BOG VEĆEG ZLA

NE DAO BOG VEĆEG ZLA

Složimo li se s definicijom prema kojoj je film život iz kojeg su izbačeni dosadni dijelovi, lako je zaključiti da iz života obitelji Kosmički nije izbačeno gotovo ništa

Evo konačno i lijepe vijesti za sve umirovljenike. Ne, nije riječ o bržem povratu duga nastala zlouporabom HZMO–a i mirovinskih fondova tijekom devedesetih godina, ni o ažurnijoj isplati stotinu kuna mjesečnoga dodatka penzićima s niskim mirovinama. Stvar je u tome da se neka od domaćih dalekovidnica djelić svojih udarnih termina nedjeljom navečer naposljetku dosjetila posvetiti i generaciji 60+. Naime, nakon što se gledatelje na pragu srednjih godina manje ili više uspješno zabavilo Bitangama i princezama, Našom malom klinikom i Bumerangom, te nakon što je sredovječnim nostalgičarima ponuđena sasvim neduhovita Luda kuća, promašena domaća inačica nekadašnjega Pozorišta u kući, niskokaloričnu tjednu porciju humora napokon su dočekali i oni koje ujutro ne budi zvonjava sata. Goran i Snježana Tribuson, bratac Jaglenac i sestrica Rutvica hrvatskoga filma, odlučili su koncept svoga prvog zajedničkog projekta, nostalgične komedije Ne dao Bog većeg zla, ovjenčane pulskim Zlatnim arenama za najbolji scenarij, glavnu mušku ulogu i montažu, preslikati i na humorističnu seriju od petnaest polusatnih nastavaka. Sličnosti idu toliko daleko da Ivo Gregurević i Bojan Navojec (kojem već ozbiljno prijeti opasnost ukalupljivanja u likove dobrodušnih lijenčina s bocom Karlovačkog u ruci) gotovo bez imalo odmaka i razrade ponavljaju uloge iz spomenutog djela, dok im je umjesto Mirjane Rogina ovaj put pridružena Vera Zima. Nju su, pak, nastupi u Odmori se... i Ludoj kući spasili od zaborava, no nažalost ne i mnogo više od toga. Prva suradnja Gorana Tribusona, oca inspektora Banića i nekadašnjega fantastičara, koji je odrastao uz Rolling Stonese, nogomet i televiziju, i njegove sestre Snježane, potpisnice zanimljivoga televizijskog filma Crna kronika ili dan žena, donekle anemične triler–drame Prepoznavanje i prilično duhovite komedije Tri muškarca Melite Žganjer, bila je kalkulantski složena parafraza glasovitoga Fellinijeva Amarcorda. Priča smještena u Bjelovar šezdesetih godina prošloga stoljeća dramaturški je neujednačeno i benigno djelce koje šarm duguje ponajprije eksploatiranju općih mjesta socijalističkoga svagdana i uspjelu prikazu emotivnog odnosa oca i sina. Za razliku od filma, dramaturško žarište serije odnos je supružnika Marka i Ruže Kosmički, kojima nesređeni životi njihovo troje djece, sklone klađenju i površnim romantičnim vezama, nikad ne dopuštaju da se uistinu odmore. Ne brinući se previše o povišenom tlaku i kolesterolu, zajedljivi strastveni šahist Marko (uobičajeno uvjerljiv Ivo Gregurević) slobodno vrijeme provodi gledajući televiziju, čitajući novine, raspravljajući s Ružom i povremeno pokušavajući napakostiti susjedima snobovima. I to je sve. Najveći problem serije upravo i jest u tome što se u njoj ništa ne događa. Složimo li se s definicijom prema kojoj je film život iz kojeg su izbačeni dosadni dijelovi, lako je zaključiti da iz života obitelji Kosmički nije izbačeno gotovo ništa. Odnosno, priče pojedinih epizoda svode se na gledanje svjetskoga nogometnog prvenstva, čekanje ekscentričnog TV–servisera, ležanje u bolnici i slične zaplete. Kakva–takva utjeha gledateljevoj dosadi i dojmu prežvakavanja nepodgrijanih ostataka jučerašnjega ručka povremeni su životni dijalozi, poneka uspjela dosjetka i solidne glumačke interpretacije površno napisanih i klišejima opterećenih likova. Možda bi Goran Tribuson imao više sreće s pokušajem ekranizacije nekoga zapletenog slučaja inspektora Banića. Jer, ako je ovo sav humor koji može ponuditi gledateljima, ostaje nam tek da zdvojno zaključimo: »Ne dao Bog većeg zla«.

Josip Grozdanić