Naturalizam i lirska blagost

Naturalizam i lirska blagost

Jerzy Kosinski, Obojena ptica, prev. Vladimir Gerić, Šareni dućan, Koprivnica, 2005.

Svoj najpoznatiji roman Obojenu pticu Jerzy Kosinski izvorno je objavio u Sjedinjenim Državama 1965. Unatoč mnogim kontroverzama koje su pratile djelo (od zabrane objavljivanja u autorovoj rodnoj Poljskoj i nekim drugim istočnoeuropskim zemljama, preko prijepora oko autobiografske odrednice romana, pa sve do upitnosti autorstva Kosinskog nad romanom) Obojenu pticu »Time« prošle je godine uvrstio na listu sto najboljih romana napisanih na engleskom jeziku i objavljenih od početka izlaženja »Timea«, 1923. godine. Obojena ptica priča je o šestogodišnjem dječaku kojega roditelji, kako bi ga zaštitili, početkom Drugog svjetskog rata otpremaju u daleko selo. Djelujući protiv nacista dječakovi roditelji morali su se i sami skrivati, a šaljući sina daleko od sebe vjerovali su da će ga spasiti od ratnih opasnosti. No, stara seljanka kojoj je dijete predano na skrb nakon dva mjeseca umire i dječak je primoran, lutajući od sela do sela, sam skrbiti za sebe. U tom području (neimenovani ruralni predjeli istočne Europe) sela su bila stoljećima zaostala, nepristupačna, bez škola, bolnica, struje; zemlja je bila škrta, klima oštra, a narod je živio u neukosti, praznovjerju i oskudici. Da stvar bude gora, dječak se zagasitom puti, crnom kosom i tamnim očima uvelike razlikovao od većinskih plavokosih i svjetloputih seljaka, koji su ga smatrali ciganskom ili židovskom skitnicom, čije su prikrivanje Nijemci najoštrije kažnjavali. Zbog toga je dječak bio izložen stalnoj opasnosti i prijetnji te osuđen na neprestano skrivanje i lutanje. Na jednom mjestu u romanu Kosinski piše o omiljenoj zabavi seljaka, koja se sastojala u tome da uhvate pticu, oboje joj perje i onda je puste da se vrati jatu. Zbunjene njezinim sjajnim bojama, ptice obojenu srodnicu ne puštaju u svoje redove, nego je gledaju kao strašnoga stranca, da bi se ubrzo okomile na nju, nemilosrdno je čerupajući kljunovima, sve dok je ne usmrte. Lutajući selima dječak je na vlastitoj koži iskusio brojna premlaćivanja, poniženja i traume (zbog čega je čak izgubio i dar govora, koji je povratio tek nekoliko godina nakon rata), da bi tek stjecajem sretnih slučajnosti preživio sve kušnje i izbjegao najtežu, smrtnu sudbinu obojenih ptica iz seoskih okrutnih igara. Obojena ptica prepuna je grozomornih detalja i stravičnih opisa ljudske okrutnosti; seljaci Jerzyja Kosinskog sirovi su, okrutni, neuki, bešćutni i praznovjerni; skloni svakovrsnim izopačenostima (od odnošaja sa životinjama do incesta), oni žive životom prapradjedova, u strogu patrijarhatu, vođeni životinjskim nagonima i ovisni o prirodi, njezinoj darežljivosti ili oskudnosti. Grozomornu naturalizmu pojedinih sekvenci (kopanje očiju tijekom tučnjave, silovanje žene staklenom bocom, štakorska gozba na čovjekovom lešu...) autor suprotstavlja poetski intonirane i lirskom blagošću obojene opise idiličnih krajolika gdje se rečene okrutnosti odigravaju. Postupkom kontrapunktiranja Kosinski uspijeva uvjerljivost i dojmljivost svoga pisma dovesti na najvišu moguću razinu, baš kao što nevino, bezazleno dječje motrište stravičnih događanja užas njegovih stranica dovodi do vrhunca (postupak vrlo srodan kasnijem, Kerteszovu, iz njegovog Čovjeka bez sudbine). Kosinski neprestano ustrajava na univerzalnosti pa tako i dječaka i njegovu okolinu ostavlja neimenovanima, dok njegov roman, kako sam u predgovoru veli, govori o »univerzalno najdostupnijoj od svih društvenih metafora«: konfrontaciji bespomoćna pojedinca (dijete) i društva u njegovoj najpogubnijoj formi, u stanju rata. Premda se na holokaust poziva tek neizravno, u dva navrata (epizode dječakova promatranja željezničke kompozicije prepune interniraca na putu u logor i silovanje odbjegle logorašice od strane seljaka) kritika je Obojenu pticu svojedobno svrstala pod književnost o holokaustu. Pritom i nisu mnogo pogriješili jer se romanom Kosinski trudio pokazati kako su mržnja, sklonost okrutnosti i neprihvaćanje različitosti sastavni dijelovi ljudske naravi, kojima treba tek izvanjski poticaj (od strane luđaka poput Hitlera, Miloševića ili Sadama) da bi posljedovale holokaustom, genocidom ili etničkim čišćenjima. Izvanjske različitosti (obojenost iz naslova) dovoljan su povod za istrebljenje — kako u ptičjem svijetu, tako, nažalost, i u ljudi... otkako je svijeta i vijeka. »People just ain’t no good«, zaključio bi Cave, i nažalost, ne bi mnogo pogriješio...

Božidar Alajbegović