Na ničijoj zemlji

Na ničijoj zemlji

Motive s četiriju zagrebačkih prigradskih lokacija, Rasol ne diferencira po mjestu, nego predstavlja fenomenološki, uz izraz koji dodatno uslojava motiv i ideju, protkani su kontradikcijama, čime je postignuta otvorenost rada bez gubitka na čvrstoći

Na putu od idealnoga vrta, koji nastaje uz manje stambene objekte, obiteljske kuće ili vile, kao ukras, odmorište ili prostor za vlastiti uzgoj povrtnih kultura, pomicanjem prema novijim gradskim i prigradskim naseljima, u stambenim četvrtima nastalim na tratinama, poljanama, uz livade, dolazimo do vrtova koji su kao alternativni prostori naličja same ideje, iako stvarni, dislociranošću počeli su predstavljati nešto drugo, neko ono, a ne više to, marginalni u svakom smislu postavljaju ili rješavaju neka pitanja, socijalna ili individualno egzistencijalna, pitanja nemogućnosti prilagođena urbanog života u obama smjerovima, stanovništva koje ga ne prihvaća, ili grada koji ne nudi dobra rješenja za život doseljenoga stanovništva. Rasol se u novom ciklusu fotografija Vrtovi (2006) bavi različitim aspektima egzistencije suburbanih vrtova koji nastaju uz nove velike stambene četvrti i nebodere, na ničijoj zemlji, pitajući se jesu li velika stambena naselja zadovoljila jednu od osnovnih potreba ljudi kao društvenih bića za prostorima koji nemaju drugu namjenu do odmorišta unutar urbanoga sklopa, mjesta susreta s drugim ljudima i kulturne ili duhovne nadgradnje. Unutar mašina za stanovanje potraga za prostorima oslobođenim stroge funkcionalne svrhovitosti i komercijalnih obilježja u nekom konačnom obliku završava alternativnim vrtovima, koji su odgovor stanovništva na potrošački orijentirana mjesta koja nalikuju trgu, a zapravo su tržnice ili trgovišća s ponekim kafićem u kojem mlađa populacija nalazi sebi primjerene sadržaje. Odgovor su i na potrebu za prirodnim okolišem, za ruralnim životom, za rekreacijom, a ponekad i rješenje za socijalno ugrožene. Vrtovi koje je snimio Rasol naličja su kako idealnih vrtova tako i gradskih struktura, nastali u međuprostorima definiranim kao neurbana područja, smještena između prirodnog i urbanog, ne bivajući u potpunosti nijedno od njih. Snimio ih je u zimskom razdoblju, izvan funkcije, ogoljene u specifičnoj strukturi. Izložio ih je u obliku autorske knjige određujući tako odnos subjekta i objekta kao neposredan, ali i provodeći ga u zatvoreni krug. Takav postupak podsjetit će na Rasolovo izlaganje albuma u Galeriji Karas lipnja 2004, kada je izložio polaroidne snimke detalja iz svog intimnog okruženja. No, ovaj put ekskluzivnost se javlja kao pridodana vrijednost snimkama javnih i nimalo ekskluzivnih prostora, krhkih u nezaštićenoj opstojnosti. Cijeli je postupak također vidno ekskluzivan, digitalni snimci otisnuti su posebnom tintom (Glicee print) na arhivskom (beskiselinskom) papiru, koji je postao standard u muzejskim otkupima fotografija. Papir nalik akvarelnome pridaje taktilnu vrijednost fotografijama, dubinska oštrina snimaka daje svu finoću detalja, uz boju kojoj je posvećena dodatna pozornost, čime su naglašene likovne vrijednosti interpretacije likovno posve neprivlačnih motiva. Poruke od kojih je satkan cijeli rad, a koje Rasol daje u tekstu na početku knjige, motivi s četiriju zagrebačkih prigradskih lokacija, koje ne diferencira po mjestu, nego predstavlja fenomenološki, izraz kojim putem prezentacije dodatno uslojava motiv i ideju, protkani su kontradikcijama, čime je postignuta otvorenost rada bez gubitka na čvrstoći. Doživljaj je listati fino izvedenu autorsku knjigu fotografija, čiji nas sadržaj suočava s prostorima velikoga grada lišenima svake estetske vrijednosti, nastalim na rubnim područjima društva, kao naličjima urbaniteta.

Tanja Masnec Šoškić