Ljepota koja vraća smisao

Ljepota koja vraća smisao

Vrhunska plesačka tehnika i muzikalnost plesača omogućuju suglasje ideje i materije, čaroban sklad svih elemenata izvedbe

Nacho Duato, španjolski plesač i koreograf, i od 1990. umjetnički voditelj nacionalne plesne kompanije iz Madrida, kultna je ličnost suvremenoga baletnog kazališta i autor čije se predstave, ako je ikako moguće, ne propuštaju. Duatove koreografije izvode najveće svjetske kompanije (u Zagrebu je 1991. na 8. tjednu suvremenog plesa Nederlands Dans Theater 2, uz koreografije Kylliana i Naharina, izveo njegov nagrađivani prvenac iz 1983. Jardi Tancat), a Madridski balet pod njegovim je vodstvom postao znamenita skupina koja je na načelima klasičnog baleta iznjedrila izniman suvremeni stil plesanja. Rezultat takva plesa, onog o kojem je tridesetih godina 20. stoljeća sanjala i pisala i Mia Slavenska, ljepota je koja vraća vjeru u smisao umjetnosti, obuzima i ježi. Nešto što je toliko rijetko u suvremenoj umjetnosti, ali je, eto, hvala Bogu, ipak moguće. Baletni triptih koji smo 9. travnja imali povlasticu vidjeti u Cankarjevu domu u Ljubljani potvrdio je sve što smo čuli ili znali o Duatu. Kao prvo, riječ je o obrazovanu (škola Rambert, Béjartova škola Mudra, Ailey, Balet Cullberg, Kylián!), senzibilnu i muzikalnu autoru, koji vrlo pomno pristupa svakoj koreografiji. Često potpisuje i scenografiju ili kostim. Odsanjana i promišljena, postavljana bez dramaturga, njegova su djela savršene idejne, sadržajne i emotivne cjeline. Točno znate i istovremeno osjećate o čemu priča, nikada banalno, narativno u malim naznakama, a opet prepoznatljivo i blisko. Vrhunska plesačka tehnika i muzikalnost njegovih plesača omogućuje suglasje ideje i materije, čaroban sklad svih elemenata izvedbe. U Ljubljani su izvedena tri vrlo različita djela. Castrati (Kastrati) s glazbom Vivaldija i Jenkinsa moćno su djelo za devet plesača, snažno i tužno, koje prenosi jednako ljudsku bol kao i božansko nadahnuće. Jednako strast žrtvovanja (za umjetnost) kao i upitnost smisla žrtve... Druga koreografija Rassemblement (Sastajanje) nadahnuta je tradicionalnom, poput vudua mističnom, i angažiranom glazbom haićanske umjetnice Toto Bissainthen. (Haiti su prva nezavisna crnačka država koja je izvojštila oslobođenje još 1804.) Čudesna plesna minijatura doziva sjećanje na vrijeme ropstva i zanos zajedničke borbe za slobodu, uz naglasak na ljubavi (divan i nježan duet nabijen silnim emocijama) kao snazi koja pokreće. Nimalo tendenciozan, Duato se ovdje očito koristi elementima tradicionalnoga plesa Haitija stvarajući osebujan, nov plesni rječnik. Neiscrpna Duatova maštovitost u skladanju nizova pokreta očituje se i u trećoj koreografiji Por vos muero (Za vas umirem) sa španjolskom glazbom 15. i 16. stoljeća i stihovima Garcilasa de la Vege, pjesnika, vojnika, omiljena viteza, ali i žrtve spletki na dvoru Karla V, dakle u zlatno doba Španjolske i vrijeme kad je ples dio plemićkog ophođenja i raznih svečanosti što će uskoro iznjedriti formu baleta. Naslov je Duato preuzeo iz ljubavne pjesme de la Vege, koja poput jur ni jedne na svit vile slavi ljepotu i milinu izabrane gospe. Koreografija je preplet dražesne igre glazbe, poezije i plesa, oblika tijela i forme dvorskoga kostima, suvremene baletne tehnike i povijesnih plesova. Pozadina je scene poput arkada, koje kriju tamu i tajne sakrivena hodnika, iz kojeg se iznenadno pojavljuju likovi. Neki izlaze, neki samo provire, ostajući poput uokvirene slike, sve je u dinamičnoj izmjeni kratkih, pomalo nestašnih pričica, duhovitim susretima, igri konvencija i zbiljskih želja. Sve u beskrajnoj lakoći plesa i prozračnosti strukture, s minuciozno izrađenim detaljima. Garcilas de la Vega ginuo je u ljubavnim stihovima, ali je stvarno poginuo u ratu sa trideset i tri godine. Duato se bavi onim što jest preživjelo: umjetnošću, radošću stvaranja i življenja. Carpe diem! kao ganutljiva posveta pjesniku koji je napisao: »Jer hladni vjetar ruži smrt zadaje / i sve će brzo promijeniti vrijeme, / koje ne mijenja svoje običaje«.

Maja Đurinović