Kajkavsko i čakavsko

Kajkavsko i čakavsko

»Kaj«, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, gl. ur. Božica Pažur, broj 6, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2005.

Iako jedan od kulturnih časopisa s duljom tradicijom izlaženja na domaćim prostorima (2007. proslavit će okruglu četrdesetu obljetnicu), časopis »Kaj« usredotočenošću je na specifično usmjerene teme ipak ograničio svoju čitateljsku populaciju na, nažalost, relativno malen broj onih zainteresiranih za promicanje i praćenje ponajprije kajkavskog jezika i kulture. No, osim glavne namjere da njeguje i podupire kajkavsko regionalno stvaralaštvo i tradiciju, uredništvo »Kaja« angažirano je i na približavanju ostalih hrvatskih narječja — ponajprije čakavskoga — o čemu svjedoči i stalna rubrika Kaj & ča. U posljednjem prošlogodišnjem broju ta je cjelina posvećena Vladimiru Nazoru, a uz rad Domagoja Biletića Nazorova Istra i simbolika Veloga Jože predstavljen je i ulomak iz Nazorova Dedeka Kajbumščaka — njegovih promišljanja o podrijetlu i jeziku nadahnutih posjetom krapinskom pračovjeku (Homo Crapiniensis) te ulomak iz pisma urednicima Antologije čakavske lirike gdje se Nazor usporedno osvrće na čakavsko i kajkavsko lirsko stvaralaštvo. Književne teme zaokružuju još dvije cjeline, od kojih prva — Suvremena kajkavska književnost, pokušava promovirati suvremenu kajkavsku literarnu scenu. Najveći dio broja je, tako, posvećen predstavljanju opusa književnika Ive Kalinskoga, koji s »Kajem« surađuje već više od trideset godina. Uz izbor pjesama i kritičko–esejističkih tekstova čitateljima se nudi i izbor iz književne kritike o Kalinskome, kao i njegova iscrpna bibliografija te biografija. Kajkavski prijevodi, pak, donose zanimljiv projekt Dragutina Domjanića u kojem je on na kajkavski prepjevao sedam pjesama francuskih felibrista (provansalskih dijalektalnih književnika), a poznavateljima francuskoga bit će osobito zanimljivo usporediti njegov prepjev s nažalost tek jednim francuskim izvornikom. Teme iz kulturno–povijesne baštine ovaj put donose nekoliko zanimljivih uradaka. Prvi od njih premijerno je predstavljanje javnosti kajkavskih rukopisnih recepata iz 18. stoljeća. Uz 33 originalna pučka recepta Alojz Jembrih nudi i kratki rječnik izraza koristan pri njihovoj eventualnoj praktičnoj primjeni. Od možda su nešto užeg interesa, ali ništa manje zanimljive, i ostale tradicijske teme — rodoslovlje roda Mikulića od Brokunovaca Pavla Mačeka, mogućnosti očuvanja dvorca bana Josipa Jelačića u Kurilovcu Ksenije Marković, posveta povjesničarki umjetnosti Anđeli Horvat te iseljavanje stanovništva samoborskoga kotara u Ameriku 1880–1914. Danijela Vojaka. I ovaj broj »Kaja« po običaju zatvara Kronika kajkaviana — kratki pregled kulturnih zbivanja u regiji.

Za razliku od čakavske tradicije, popraćene brojnim časopisnim primjercima, »Kaj« je rijetka publikacija koja se bavi očuvanjem upravo kajkavskoga stvaralaštva. Unatoč, čini se nedostatku većih ambicija za privlačenje publike (dizajnom ili, možda, provokativnijim temama), i u ovom je broju »Kaja« očit velik trud njegovih suradnika da nastave s naporima na promicanju kajkavske regionalnojezične baštine, koji će njegovi čitatelji svakako znati cijeniti.

Jelena Gluhak