ISTINITE LAŽI

ISTINITE LAŽI

Možda festivalske nagrade i jesu mahom političke nagrade, no mlada redateljica Jasmila Žbanić, premda javno priželjkuje kažnjavanje ratnih zločinaca, ipak nije snimila pretenciozan politički film

Pokušajte doznati što žene misle o silovanju! Uvjerena sam da će većina, poput dolje potpisane, reći kako je taj zločin gori od ubojstva. Smrt žrtvi donosi kraj patnje i posvemašnji zaborav; silovanje gubitak dostojanstva, traumatično sjećanje i negativne emocije: stid, (samo)gnušnje, mržnju i strah, osobito ako počinjeni zločin nikada nije kažnjen. A kada je riječ o programiranim, etnički motiviranim i sustavno provođenim silovanjima žena u Bosni i Hercegovini, to je iskustvo neizrecivo, možda po tome i usporedivo s iskustvom žrtava holokausta. Pa ipak, o neprikazivu užasu nacističkih žrtava snimljeni su deseci, možda i stotine nama (ne)poznatih filmova, o posljednjim masovnim silovanjima na Balkanu tek nekoliko kraćih svjedočanstava, a sada i Grbavica, nagrađena Zlatnim medvjedom u Berlinu i uglavnom dobrohotnim reakcijama publike i kritike. No, ima onih koji smatraju da su i nagrada i film (bosansko–austrijsko–njemačko–hrvatske koprodukcije) bili politički motivirani, pa su zato i manje vrijedni, ali i onih kojima su to bila stradanja kao i sva druga u ratu. Možda festivalske nagrade i jesu mahom političke nagrade, no mlada redateljica Jasmila Žbanić, premda javno priželjkuje kažnjavanje ratnih zločinaca, ipak nije snimila pretenciozan politički film. Njezina priča o (silovanoj) majci i dvanaestogodišnjoj djevojčici (»četničkom kopiletu«), koja misli da joj je otac šehid (poginuli branitelj), bavi se upravo traumama koje tu vrstu nasilja čine neizrecivom. Iz strahotna uzorka od dvadeset tisuća silovanih žena te tisuću djece rođene nakon dugotrajna zatočeništva i mučenja moglo se izvući više različitih inačica iste priče. Netko bi možda od nje napravio horor ili triler o životu preživjelih žrtava (sjetimo se i domaćega Prepoznavanja Snježane Tribuson), netko naturalističku rekonstrukciju sama čina. Jasmila Žbanić odlučila se za melodramatsku varijantu koja iz posttraumatskoga koktela emocija izbacuje dvije: gnušanje i mržnju. Stid i strah ostaju, jer samohrana majka Esma (Mirjana Karanović), prigrlivši neželjeno dijete (Luna Mijović), skriva od drugih svojih užas, a od djevojčice njezino pravo podrijetlo, kako bi je poštedjela stigme i zadržala ono najljepše što joj se usred toga užasa dogodilo. Usred nezaliječna poslijeratnog Sarajeva (ili četvrti Grbavica), koje je pokazavši bez stida svoje neuredno i ruševno lice kameri Christine Maier, postala lik za sebe, protagonisticama Grbavice nije lako sačuvati ljepotu majčinstva. Majka je bez novca i oslonca, okružena gangsterskim polusvijetom lokala u kojem noću radi kao konobarica kako bi kćeri mogla platiti školsku ekskurziju, a djevojčica znatiželjna, prgava i u pubertetu. Obje žive u svijetu koji više cijeni muške (šehidske) nego ženske žrtve, pa (idealistična?) vjera Esme (i Jasmile) u mogućnost života s potisnutom traumom neprekidno nalijeće na turobne zamke realiteta, među kojima je i neuspio pokušaj zbližavanja sa suosjećajnim Peldom iz sarajevskog podzemlja (Leon Lučev). No, kruta bosanska zbilja, u kojoj se još prebrojavaju i iskopavaju mrtvi, istodobno tjera Esmu da na kraju progovori, i pred kćerkom i pred drugim žrtvama silovanja. Traumatična šutnja izvanredne Mirjane Karanović, dječja buntovnost i neposrednost Lune Mijović te ranjiva sirovost Lučeva do bolna su epiloga filmu Žbanićeve priskrbili toliku količinu suptilno intimističkih, trpko realističkih pa i začudno apsurdnih fragmenata, da njezina Grbavica, sazdana od leighevskih istinitih laži majke i ženske žrtve, nadilazi svoje (geo)političke međaše i konotacije te govori posvuda razumljivim jezikom proživljene emocije.

Diana Nenadić