Iskustvo vjere

Iskustvo vjere

U sklopu je naše sakralne umjetnosti izraz Tomislava Buntaka vjerodostojan jer je osoban, a autor je prošao dug put indviduacije do takva likovnog iskaza

Istaknuta pozicija Tomislava Buntaka (1971) u hrvatskom suvremenom slikarstvu proizlazi iz određenih inovacija tradicionalnoga pristupa slici koje se očituju u proširenju pojma i medija: site–specific–projekti — crtežom ostvareni murali u različitim galerijskim prostorima, umnožene/povećane fotokopije crteža naknadno spojene i oslikane, ponekad uporaba fluorescentnih boja, čak i računalno slikarstvo. Uz to, kako napominje Leila Topić, u dosadašnjem autorovu radu uočeno je nagnuće prema duhovnom i religioznom, ali prvi je put u sklopu Pasionske baštine umjetnik ciklusom Muka i mučeništvo, predstavljenu u Muzeju Mimara, primijenio — slobodno interpretiravši — ikonografske modele umjetnosti zapadnoga kršćanstva ostvarene u velikim formatima (200x180 cm), široka raspona mogućih tematsko–motivskih poticaja od kasnogotičke narativnosti do ranorenesansnih predodžbi i njihovih stilizacija, ali i suvremenoga (strip, film) autorskog otklona od njih. O čemu je zapravo riječ? Dosadašnji Buntakov pristup možemo promatrati kao svojevrstan fantasy–stil zasnovan na izmaštanim arkadijskim svjetovima zlatnoga doba ili izgubljenoga raja, sukladan određenim elementima takve vrste književnosti. To je ujedno izmišljen, ali i idealiziran, pojednostavnjen prikaz života i danas postojećih primitivnih zajednica na rubovima civilizacije s nekim osloncima u sinkronoj stvarnosti. Odjeci dolaze iz povijesti umjetnosti: od arhajskog Kurosa, odnosno iz toga proistekla srednjovjekovnog arhetipa dugokosog, atletskog Krista (Branko Franceschi), pa sve do ljudskih figura, životinja i ambijenta kretsko–minojske umjetnosti, čak i egipatskih grobnih slikarija. S druge strane utjecaj popularne kulture također je asimiliran, ponajviše putem stripa, što se očituje u težnji linearnog pojednostavnjivanja motiva, ali i promišljanja slike u stiliziranim prizorima koji posreduju određenu radnju i sadržaj. Ponekad Buntak format slike promišlja kao kvadrat stripa, što doživljavamo tek povezanim, sukcesivnim promatranjem. Ovim pak ciklusom autor je zapravo ostvario spoj svojih prethodnih iskustava, pretočenih u biblijske i svetačke prizore muke. To su zapravo isti oni arkadijski, sada donekle veristički ostvareni likovi u dramatičnim uprizorenjima, koji sudjeluju u misteriju muke i uskrsnuća. Prizori Raspeća, Skidanja s križa, kao i mučeništva, očituju se slobodnom interpretacijom, od redukcije do uvjetno shvaćene narativnosti. Iako se figure u mnogim prizorima umnožavaju, mnoštvo je uvijek artikulirano. Povezano je stupnjevanjem boje koja, odražavajući empatiju, pojedine likove prekriva, a ujedno u mnogobrojnim preslikavanjima ostaje prozirna i stapa se s tonom podloge na koju je nanesen prvobitni crtež. U polaritetu crtačko/slikarsko obrisna linija koja dijeli volumene dominantna je, ali i sukladna naknadnom slikarskom promišljanju istovremeno plošno i dubinski shvaćena prostora. Nadalje, principom usporednosti prizora i radnje unutar polja slike pod utjecajem filma Buntak postupno, a neprekinuto, poput slowmotion–efekta, sugerira prizor odsijecanja glave sv. Barbare u amplitudi od zamaha do klonuća. Taj prikaz usporedan je nizu komunikacijski povezanih i nepovezanih prizora koji se uzdižu do uzastopne razine svetosti Barabare i uskrsla Krista. Najdojmljiviji je prikaz drugog raspeća, gdje se vatrena aureola nastavlja u auru oko cijela Kristova tijela sugerirajući emanaciju, reflektiranjem svjetlosti. Isus kao čovjek s prethodnog raspeća pretvara se u Spasitelja, što je dodatno naglašeno istegnućem i izrastanjem njegove figure prema gore poput ptice raširenih krila. Naposljetku, deset impozantnih formata slika svjedoče i o Buntakovu osobnom osjećanju vjere. U sklopu naše sakralne umjetnosti taj je izraz vjerodostojan jer je osoban, a autor je prošao dug put indviduacije do takva likovnog iskaza.

Željko Marciuš