Idila na Jadranu

Idila na Jadranu

Njemački bi kulturni entuzijasti rado uspostavili veze s hrvatskim kolegama i istomišljenicima. Govorilo se o tome kako bi se mogle naći i zajedničke kulturne teme

Ove je godine Katolička akademija Thomas Morus iz Bensberga pokraj Kölna održala u Nerezinama na Lošinju simpozij o Heinrichu Böllu, pripovjedaču, moralistu i kritičaru, a teme su se odnosile na njegova djela nastala u iskustvima ratnih i poratnih prilika u Njemačkoj, no bilo je govora i o njegovim poteškoćama u susretima sa službenom Crkvom, kao i njegovu zauzimanju za ljudska prava čak i onih s kojima se ideološki nije slagao. Ovogodišnji program boravka na Lošinju ide dalje pa je predviđeno putovanje po Cresu, Lošinju i Susku, kako bi sudionici upoznali i njihove kulturne posebnosti, neki će se prihvatiti kista i sudjelovati u tečaju akvarelnoga crtanja, drugi pak uživati u domaćoj kuhinji. Svatko će za sebe naći nešto vrijedno, ne samo u dokoličarenju nego i u simbiozi duševnoga i tjelesnoga rada. Heinrich Böll je kao malokoji njegov književni suvremenik djelom obilježio poslijeratnu njemačku prozu. Bio je katolik koji je odlazio u crkvu, ali se i često sukobljavao s crkvenom hijerarhijom, a to je i danas sudbina nekih njemačkih književnih intelektualaca. Kao konzervativac moralist (to ne treba shvatiti kao porugu, nego kao vrlinu) prosvjedovao je protiv mešetarenja Springerova desničarskoga medijskog koncerna baš kad se taj nalazio u stalnu sukobu s ekstremnom ljevicom naklonjenom terorizmu. Kad je kao predsjednik njemačkoga PEN-a bio zamoljen da se kod Tita zauzme za blaži postupak s utamničenim Vladom Gotovcem, učinio je to bez okolišanja. Nije poznato koliko je poznavao okolnosti u tadašnjoj Jugoslaviji, ona je za njega bila sporedna, dok su se mnogi njemački intelektualci zaklinjali u jugoslavenski treći put u socijalizam, ne znajući koliko je bio lažan. Premda ljevičar, primio je u svom domu ruskoga disidenta Aleksandra Solženjicina kad je on bio izbačen iz sovjetskog raja. Takav je bio Böll, blag i pravedan, miran i uporan, katolik ali slobodan u odlukama, od kojih su se neke poslije pokazale ne baš diplomatskima. Boravak njemačkih kulturnjaka na Lošinju u travnju obogaćen je simpozijem i Ilirima, domaćim pastirima i idilom na Cresu, Lošinju i Susku, otocima na kojima su tragove ostavili Rimljani, Slaveni, Osmanlije, Mađari, Mlečani, Francuzi, Austrijanci i Talijani, a danas su hrvatski, kao što su to uostalom oduvijek bili. U razgovoru s jednim od organizatora saznali smo da bi njemački kulturni entuzijasti rado uspostavili veze s hrvatskim kolegama i istomišljenicima. Govorilo se o tome kako bi se mogle naći i zajedničke kulturne teme, primjerice, o hrvatskim književnicima koji su pisali na njemačkom, od Frana Mažuranića pa do suvremenih spisateljica Marice Bodrožić i Jagode Marinić, čije su novele bile popraćene laskavim kritikama, a djelomično su im sadržaj i hrvatske teme. Moglo bi se govoriti i o hrvatskoj slikarskoj münchenskoj školi, kao i o međusobnoj kulturnoj suradnji (naših protestanata) od vremena Martina Luthera do danas. Vrijedno bi bilo raspravljati i o ne baš povoljnu stanju kroatistike na njemačkim sveučilištima, a specijalista za to imamo u objema zemljama. Nijemci su otkrili Lošinj i njegovo kulturno značenje, a Hrvati bi se tomu samo trebali pridružiti kao ravnopravni partneri u multikulturnom zajedništvu uoči ulaska u Europsku Uniju, koja nije samo gospodarska zajednica nego i jedinstvo duhovnih vrijednosti.

Gojko Borić