DAŠAK PORTUGALA

DAŠAK PORTUGALA

Bilo je nakon tolikih godina stanke ugodno ponovno čuti nešto od nama slabije poznata jazza

Sasvim neočekivano i stjecajem slučajnosti, nakon višegodišnje posvemašnje neinformiranosti, stigle su nedavno prve naznake ponovnog upoznavanja s modernim portugalskim jazzom. Zanimljivo je s tim u svezi podsjetiti se na daleku 1976, kad sam bio u prilici, u sklopu programa međunarodnoga festivala jazza u Ljubljani, uvrstiti prvi put neki portugalski sastav. Na prijedlog kolege dugogodišnjeg urednika za jazz portugalskog radija i člana tadašnje Europske jazz–federacije Joea Duartea, te EBU–a (Europska radiodifuzijska unija), u glasovitim se Plečnikovim Križankama u Ljubljani, u jakoj konkurenciji sa skupinom The Jazz Messengers Arta Blakeyama, kvartetom Stana Getza, Cecilom Taylorom i drugima, našao portugalski kvartet modernoga jazza, na čelu kojega je bio multisaksofonist Rao Kyao. Poslije će se, napose tijekom Domovinskog rata, doticaji s portugalskim jazzom gotovo posve izgubiti, da bi mi se nedavno javio kontrabasist spomenutoga kvarteta Zé Eduardo, poslavši recentniji materijal s dva diska, osvijetlivši segment nekad dobro poznate portugalske jazz–scene, predvođene jednim od vodećih europskih međunarodnih festivala jazza u Cascaisu. Kao što je to prije trideset godina najavio tada vrlo moderan kvartet Rao Kyao, koncepcija jazza, barem što se tiče Zéa Eduarda, njegov je logičan nastavak. Nekad i politički angažiran Eduardo podsjeća na mladoga Charlieja Hadena, surađivao je s istomišljenicima raznih profila portugalskoga glazbenog života. Prije odlaska u Barcelonu, gdje će provesti nekoliko godina, u domovini je osnovao i bio direktor Hot Club Jazz School i Jazz–orkestra, a tijekom boravka u Španjolskoj svirao je s istaknutim imenima jazza, kao što su Art Farmer, Tete Montoliu, Harold Land, Steve Lacey i Kenny Wheeler. Vrativši se u domovinu, djeluje kao profesor, da bi se 2001. ponovno vratio jazzu, dakako onom modernom, snimivši najprije u formaciji trija u kojem su bili tenor–saksofonist Jesus Santadreu i bubnjar Bruno Pedroso, disk s glazbom autora Josea Afonsa, A Jazzar No Zeca, koji je u međunarodnom tisku dobio vrlo dobre kritike. Još je sa stajališta jazza zanimljiviji, profiliraniji, Eduardov noviji projekt s kvartetom, opet bez glasovira, nazvan Bad Guys, koji je on vodio s američkim trubačem i krilničarem s Floride, Jackom Walrathom, također predstavnikom najmodernijih strujanja u jazzu. Sa svojim starim suradnikom sa CD–a A Jazzar No Zeca, tenor–saksofonistom Jesusom Santadreuom i bubnjarem Marcom Miraltom, Zé Eduardo i Jack Walrath, glazbenici različitih izvorišta, ostvarili su i originalni skladateljski opus u tipu interpretacije koji im je očito obojici u potpunosti odgovarao. Iako nam Zé Eduardo, njegovi suradnici i ostvareni diskovi ne dočaravaju presjek cjelokupne portugalske jazz–scene, nego tek jedan njezin i to moderan segment, bilo je nakon tolikih godina stanke ugodno ponovno čuti nešto iz nama slabije poznata jazza te zemlje. Nadamo se da će takvih informacija u skoroj budućnosti biti više, jer u Portugalu zasigurno djeluju i ansambli drukčijih stilskih profila.