Zvjezdani Béla

Zvjezdani Béla

Pod pouzdanim Kocsisevim ravnanjem orkestar mađarske Nacionalne filharmonije uvjerljivo je prizvao sva tri različita Bartókova lica, poigravši se nekim stereotipima

Spektakularnom Mozartovom obljetnicom zasjenjena, 125. godišnjica rođenja mađarskoga velikana glazbe dvadesetog stoljeća Béle Bartóka u Budimpešti, ali i diljem Mađarske, obilježava se brojnim manifestacijama. Ugledni Budimpeštanski proljetni festival na ovogodišnjem je plakatu uz bok Amadeusu postavio i Bélu, nagovijestivši da će pretežito koncertna, ali i kazališna, ponuda festivala biti podjednako u znaku obojice. Do kulminacije je dakako došlo u razdoblju oko 24. ožujka, kada se mađarski skladatelj, čiji je doticaj s korpusom tradicijske glazbe jedne regije rezultirao neviđenim kompozicijskim posljedicama, 1881. rodio u transilvanijskom mjestašcu Sînnicolau Mare. Trodnevni međunarodni muzikološki simpozij, naslova Bartók’s Orbit, u organizaciji Muzikološkoga instituta Mađarske akademije znanosti i pripadajućeg mu Bartók Arhiva, pozvao je stoga od 22. do 24. ožujka u odaje svoje raskošne budimske palače šezdesetak sudionika iz dvadesetak zemalja. Simpozij je bio specifičan po sudjelovanju velikoga broja različitih ljudi, od muzikoloških početnika do autoriteta koji su cijeli znanstveni vijek posvetili istraživanju Bartókove osobe i glazbe. Neposrednost kontakata omogućila je mlađim ljudima poput mene da u kratkim izlaganjima vjerodostojnost vlastitih stajališta provjere na publici koja se sastojala od pojedinaca na koje smo se pozivali, citirali, a katkad s nekima među njima i polemizirali. Osjećaju zajedništva pridonijela je i tematska širina interesa. Uvijek poticajne komparativne studije Bartóka su povezivale s disparatnim pojavama kao što su Stravinski ili Sibelius, odnosno pojedinim rumunjskim, portugalskim, grčkim, francuskim, švedskim, srpskim, ruskim, kineskim i dakako mađarskim skladateljima, podsjetivši nas još jednom na dalekosežnost glazbenih utjecaja. Mnogi su se bacili na temeljito istraživanje različitih kontekstâ u koje možemo smjestiti Bartóka i njegovu glazbu: pored modernističkoga književno–filozofskoga etosa, koji je obilježio tri scenska djela, mnogi su se osvrtali na srednjoeuropski politički kontekst njegovih etnomuzikoloških ideja te mađarsku postromantičarsku mađarsku kompozicijsku tradiciju kojoj se opirao. Strukturno–analitički diskurs o Bartóku, kao alternativa pojednostavnjenu promišljanju glazbe 20. stoljeća na osnovi binarne opozicije tonalitet — atonalitet, nadograđivan je novijim modelima, no također je osnažen izvanglazbeni element u interpretacijama skladateljevih skladbi, primjerice razmatranjem toposa noćne glazbe ili psihoanalitičkim čitanjima u začetku. Nakon tri intenzivna znanstvena dana, sudionici su na samu obljetnicu pošli na koncert mađarske Nacionalne filharmonije pod ravnanjem Zoltána Kocsisa, sa solistima zvijezdama — pijanistom Dezsőem Ránkiem i violinistom Barnabásem Kelemenom, u tek godinu dana staroj, impozantnoj Nacionalnoj koncertnoj dvorani. Program sastavljen od Bartókova ranog, kasnoromantičarskim naslijeđem još bremenita Prvog violinskog koncerta, novoklasicističkoga Prvog klavirskog koncerta te popularnoga Koncerta za orkestar, nastala potkraj skladateljeva života. Pod pouzdanim Kocsisevim ravnanjem orkestar je uvjerljivo prizvao sva tri različita Bartókova lica, poigravši se nekim stereotipima, pa je tako rani Violinski koncert zazvučao daleko ozbiljnije i manje — u odnosu na Bartókove kasnije inovacije — anakrono, dok je Prvi koncert za klavir, koji se inače smatra ponešto hladnim, čak mehanicističkim djelom, u Ránkijevoj interpretaciji, a u skladu s tradicijom mađarskoga pijanizma, djelovao izrazito lirski. I konačno, Koncert za orkestar, to veličanstveno, po nekima dopadljivo, ali ništa manje slojevito djelo, okrunilo je jedno poglavlje obilježavanja Bartókove obljetnice u Mađarskoj na najprimjereniji mogući način, osnaživši me u stajalištu kako su obljetnice odličan izgovor za to da u sjećanje prizovemo važne stvari.

Ivan Ćurković