Totalitarizam medija i psihoanaliza

»Europski glasnik«, gl. ur. Dražen Katunarić, god. X, br.10, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2005.

Jubilarni deseti broj »Europskog glasnika« kao i dosad obuhvaća čitavih tisuću stranica, prepoznatljive je koncepcije i odlikuje se iznimnim uređivačkim i prevodilačkim profesionalizmom. U ovom broju nalaze se tri velika tematska sklopa: o totalitarizmu medija, umjetnosti i psihoanalizi. Temat o psihoanalizi zapravo je polemički dossier karakterističan za ovaj časopis koji je tom formom kritičke rasprave oko aktualnih političkih, znanstvenih i šire kulturnih tema u svakom broju uspijevao zaintrigirati čitateljstvo i pružiti uvid u suvremena misaona kretanja. Okosnica temata pozamašan je zbornik tiskan u Francuskoj prošle jeseni pod naslovom Crna knjiga psihoanalize, u kojem skupina autora žestoko napada psihoanalizu, demistificirajući njezine znanstvene domete i kvalifikacije: zbornik pokazuje kako se ona od priznate i cijenjene znanosti transformirala u opskurnu disciplinu te kako se danas smatra prodavanjem magle i gotovo u potpunosti izbacuje iz psihijatarskoga liječenja. Sedam izabranih tekstova iz zbornika predstavlja polemičke glasove koji ustraju pri stajalištu da je riječ o svojevrsnom intelektualnom terorizmu i ispraznoj i savršeno šupljoj teoriji dvojbena epistemološkog statusa te da je napokon došao kraj bahatu uvjerenju psihoanalitičara kako je jedino njihovo mišljenje ispravno i obvezujuće. Reakcije na stajalište kako psihoanaliza ničemu ne služi i kako ona uopće i ne može biti znanost bile su, očekivano, brojne i žustre, a neke od njih časopis također donosi u sklopu temata. Tekstovi Hansa Israëlsa i Petera Swalesa donose revizionistički pogled na Freuda, a Edward Shorter nudi vrlo angažiran uvod u raspravu. Aktualnost temata nalazi se i u domaćem kontekstu u kojem se posljednjih godina psihoanaliza nametnula kao autističan i hegemonski diskurs koji predvode domaći autori uvjereni kako je na sva društvena, politička, estetska i seksualna pitanja moguće odgovoriti isključivo psihoanalitičkim pristupom. Drugi tematski blok posvećen je umjetnosti, odnosno moći slike. Dok su temati prethodnih godina uglavnom obrađivali modernu i suvremenu umjetnost, gubitak estetičkoga temelja i pokušaj ponovna utemeljenja umjetnosti u doba vizualnog spektakla, ovogodišnji je blok posvećen, kako kaže njegov priređivač Žarko Paić, propitivanju mogućnosti povratka slike u svijetu beskrajno umnoženih identiteta suvremene umjetnosti. Većina prevedenih i odabranih tekstova vezana je uz znanstveno–umjetnički projekt Iconic Turn, koji dovodi u pitanje način razumijevanja suvremene umjetnosti. Osnovnu tezu prema kojoj je u poslijepovijesno doba genetske tehnologije upravo umjetnost pokretačka moć mišljenja podupire veći broj tekstova, a od zanimljivih priloga mogu se izdvojiti eseji redatelja Wima Wendersa, videoumjetnika Billa Viole te filozofa Petera Sloterdijka. Treći i najopsežniji tematski prilog nazvan je Totalitarizam medija? i sastoji se od dvadeset i osam tekstova domaćih i inozemnih autora. Tematska cjelina nedvosmisleno je kritička prema stanju današnjega dominantnog medijskog sustava: tekstovi u njoj na kompetentan i angažiran način propituju model funkcioniranja medija i njihove totalitarističke pretenzije. Osnovna je teza da masovni mediji proizvode planetarnu unifikaciju i služe neprestanu uvećavanja moći pojedinaca, čime svjetski medijski spektakl kao cjelina stječe strašnu koncentraciju moći, dosad neviđenu u ljudskoj povijesti. Temat je zamišljen kao hrestomatijski kompendij tekstova poredanih prema kronološkom načelu — od starijih medijskih analiza McLuhana i Umberta Eca, preko Baudrillarda i Chomskog pa sve do domaćih autora poput Dražena Katunarića, Jurice Pavičića i Lade Žigo. U svijetu koji je postao sustavom znakova, mediji jasno odražavaju postojeću strukturu moći i šire tiraniju slike: komunikacija je postala središnja os organizacije suvremenih društava i zaslužna za posvemašnju mizologiju (mržnju spram umovanja i riječi uopće), koja se uspostavila kao temelj svih civiliziranih društava što uživaju blagodati medijskog terora. Kao što je to sumirao Pasolini u svom sjajnom tekstu, »iz televizije izvire nešto užasno«, a upravo refleksijom toga užasa bave se najzanimljiviji eseji u tom bloku. Uz spomenuta tri velika temata, »Europski glasnik« donosi i blok o islamu, pet tematski nesvrstanih eseja te prijevode suvremene poezije i proze, u znatno manjem opsegu negoli što je to bio slučaj prethodnih godina. »Europski glasnik«, suvišno je to i spominjati, jedan je od najboljih domaćih časopisa. Njegova anti–slikovnost (nema ni jedne slike ili ilustracije) i anti–medijatičnost (usmjeren je prema intelektualno zahtjevnijoj publici) nisu slabost već prednost: kao svojevrsna kronika duhovnih zbivanja i analiza suvremenih društvenih kretanja i književnih trendova, »Europski glasnik« jedna je od rijetkih nezagađenih duhovnih oaza, koja i dalje ustrajava na kritičkom promišljanju svijeta i društva u kojem se nalazi.

Tonči Valentić