Sveto trodnevlje, uz poneko pile i zeca

Sveto trodnevlje, uz poneko pile i zeca

Za Uskrs 2000. godine pisala sam o pisanicama, koje kao pretkršćanska baština vire i iz crkvene proslave najvećega kršćanskog blagdana. No ima i drugih poganskih natruha koje prate taj blagdan. Tako su i jaja i zec (zeko koji ih leže, farba i u košu nosi) opći simboli plodnosti (»pare se k’o zečevi, ima ih k’o zečeva«), a na početku proljeća i obnove života. Životinje, naravno, u crkve ne zalaze, no zec kao kolač i pile kao ukras mogu se prokrijumčariti i na svetenje (posveta jela), a jaja (pisanice) ondje su već stekla legitimitet. U nekim hrvatskim krajevima običaj je da se na Veliku subotu navečer ili na sam Uskrs u zoru pali oganj — krijes — za buduće dobro zdravlje, obnovu života i obilnu žetvu. Taj se krijes negdje zove uzmenka, negdje vuzemka, vuzmenica, vuzemica, a u Bednji — toj jedinstvenoj dijalektnoj oazi — vyziemlico (ondje ni Uskrsu ne kažu Uskrs, pa ni vuzem, ni vazam, nego vezyëm). Upravo je taj krijes u korijenu riječi Uskrs (potvrđene u hrvatskom u 14. stoljeću; krěs, krs, buditi, krijesiti, stsl. vbskrěsiti, učiniti da tko ustane (od mrtvih). Taj se krijes i palio u čast Sunčevu najvišem dometu o ljetnom suncostaju (solsticiju, lat. sol + sistere, zaustaviti), kada se Sunce prividno najviše udaljuje sjeverno i južno od ekvatora. Glagoli uskrsnuti i uskrisiti znače ustati od mrtvih, podići se, no oni nisu istoznačnice. Tako glagol uskrsnuti nije prijelazan, a uskrisiti jest. Isus je npr. uskrisio (oživio umrlu) Jairovu kćer (Mt 9, 18–19; 23–26), mladića iz Naina (Lk 7, 11–15) i Lazara (Iv 11, 39–44; 12, 17), no sam je uskrsnuo. Osim krijesa, ima u uskrsnim običajima (u hrvatskih pisaca običnije nego uskršnjim, a od 17. st. više–manje redovito) još pretkršćanskih ostataka. Jedan je i uskrsno šibanje deveterostrukim spletenim šibama od vrbovine, što se u njem. zove Schmackostern (Schmackes, batine). Djeca bi išla kroz selo i šibala koga god su stigla, osobito žene (to potječe iz istočne Njemačke). U blaženo uskrsno jutro ljudi bi se uzajamno šibali za dobru sreću, zaštitu od nametnika te da bi bili zdravi, mladi i zeleni, obnovljeni (i obredne su šibe bile mlade i zelene, a i inače je Vuzem predigra za dolazak još jednoga zelenoga — Jurja (»prošel je, prošel, pisani Vuzem, došel je, došel, zeleni Juraj«). Zelena boja izbija i iz Velikoga ili Zelenoga četvrtka (obično smo jeli neko zeleno povrće: špinat, mladu zelenu salatu i sl.). U slavenskim zemljama jedan dan bi muškarci šibali žene, a drugi dan bi one njima uzvraćale (ravnopravnost na djelu). Zanimljivo je da su se u Hrvatskoj ljudi uzajamno šibali šibama mladicama na povratku iz crkve na Veliki petak, u čemu se lijepo vidi spoj proljeća, dakle poganstva, i sjećanja na Isusovu muku, dakle kršćanstva. Poganstvo se može iskopati i iz riječi za Uskrs u njemačkom i engleskom jeziku: njem. Ostern krije u sebi ime germanske božice proljeća Ostare. Njoj je bio posvećen i uskrsni zec, Osterhase, koji — po dječjem vjerovanju — leže uskrsna jaja, o čemu prvi podatak potječe iz 1682. Engl. Easter vuče ime od njezine anglosaksonske posestrime, također božice proljeća Eostre. Založimo malo pince (mlet. pinza), uskrsnoga kolača iz hrvatskih južnih krajeva, a ako ste na Kvarneru, ubacite u kljun komad pogače (tal. focaccia), pa krenimo put (dublje) duhovnosti! Šunku, mladi luk i jaja ovaj put ostavimo! Premda neki izvori kažu kako je Vazam, kajkavski Vuzem, u Blatu na Korčuli Vela i Mala uzma, o uzmih (Lumbarda na Korčuli i Ložišće na Braču), nastao od stsl. vbzbmb, gl. v bzęti, ponovno uzimati meso nakon korizmenoga posta, drugi misle da se u to ime mogla uplesti i grč. ázyma, beskvasni kruh što se jeo za Pashu (blagdan beskvasnih kruhova). Kako je vazam objekt uz glagole jesti, blagovati, učiniti (»Isus hote večerati i učiniti vazam svojimi učenici, po prvo nego se dijeli od njih«), odnosi se na Isusovu posljednju večeru i prijevod je hebrejske i aramejske riječi pasha — pesah, što je bila svetkovina oslobođenja starih Izraelaca iz egipatskoga ropstva, otprilike na početku 13. stoljeća prije Krista (glasoviti Izlazak). Isusova muka, smrt i uskrsnuće dogodili su se upravo o blagdanu Pashe. Njegova je smrt bila prijelaz iz zemaljske egzistencije u nebesku (»Uoči blagdana Pashe Isus, znajući da mu je došao čas kad će otići s ovoga svijeta k Ocu, ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav«, Iv 13, 1). Sama riječ pesah srodna je s glagolima preskočiti, prekoračiti, što je — po Knjizi Izlaska — upravo i učinio anđeo zatornik, koji je preskakao kuće Izraelaca u Egiptu (premazane janjećom krvlju), a zatirao egipatske prvorođence. U romanskom svijetu lat. pascha, tal. Pasqua, fr. Pâques, šp. Pasquas očitije čuvaju temeljnu riječ pasha (u sttal. i stfr. festa Pascuorum). U francuskom i španjolskom, kao i u rum. Paşti ili u Dalmaciji o uzmih, ali i u njem. Ostern, te su imenice u množini. To je zato što se Uskrs prije 1094. slavio četiri dana, a potom tri dana. I evo nas u Svetom trodnevlju, što ga čine tri posljednja dana Velikoga tjedna (Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota, koja nakon cjelonoćnoga bdjenja prelazi u svečanost Uskrsa). A zašto se taj tjedan i ti dani zovu velikima? Odgovor stiže iz slavenskoga svijeta. Slovenska Velika noč, češ. Velikonoce, zamijenile su veligdan, kako se u ukrajinskom (Velyk den) kaže za Uskrs. Glavno uskrsno bogoslužje nekoć je bilo u noći između Velike subote i nedjelje, samog Uskrsa, pa su po tom velikom događaju nazvani dani i Svetoga trodnevlja i samoga Velikoga tjedna. U drugim jezicima može biti i drukčije (npr. u tal. se Veliki petak kaže Venerdi santo). Pater Bonaventura Duda smatra da se u suvremenom teološkom jeziku sve više počinju razlikovati Vazam i Uskrs: Vazam bi obuhvaćao cijeli skup događaja, a osobito bi spojio u nedjeljiv događaj Veliki petak i Uskrs. Sam dan Uskrsa jest ispunjenje vazmenih dana. Nazivi za Uskrs i dane oko njega, kao i drevni narodni običaji, pokazuju duboku isprepletenost prirodnoga i duhovnoga, dok njihova simbioza daje životu istinsku puninu.