Svaka je premijera rizik

Svaka je premijera rizik

U Americi pokušavam naći nešto što ima univerzalnu priču, ali i poveznicu s američkim životom, nečim što će uzbuditi američku publiku. Ponekad je to jako zamršeno, nikad ne znaš hoće li ih tema dotaknuti. Pokušavam pisati ono što mene zanima, a do sada sam imao sreću pogoditi i što se njima sviđa

U Šibenskom kazalištu održana je hrvatska praizvedba predstave Sakaćenje Janusza Glowackog, uz Rozewicza i Mrožeka u svijetu svakako najizvođenijeg poljskog dramatičara. Tekst je s poljskog preveo Pero Mioč, istodobno i redatelj predstave. Glowacki je u Hrvatskoj do sada izvođen sramežljivo. Uz Četvrtu sestru na Dubrovačkim ljetnim igrama (proglašena najboljom predstavom na Nagradi hrvatskog glumišta) postavljena je još samo Antigona u New Yorku. Lov na žohare izvođen je na Trećem programu Hrvatskog radija, a Fortinbras se opio tiskan je u splitskim »Mogućnostima«. Gotovo odreda — riječ je o prijevodima Pere Mioča, koji je autorov onomatopejski naslov Obciah! za rečenu šibensku premijeru preimenovao u Sakaćenje. To je tekst o otuđenju, univerzalnoj osamljenosti i beznađu suvremene civilizacije, filozofiji apsurda. Bila je to jedna od boljih predstava Šibenskog kazališta, a rezultat je Miočeva duboka uranjanja u djelo Janusza Glowackog, čije je mnoge tekstove preveo s poljskog. U predstavi glume Jasminka Antić, Pero Mioč i Srećko Berec, scenograf je Branko Lovrić Caparin. Slučajnost je htjela da jedan od najizvođenijih suvremenih dramskih pisaca u svijetu, nekad poznati poljski disident, a danas samo Poljak na privremenom književnom radu u Americi i ostatku svijeta, 67. rođendan obilježio jesenas upravo u Šibeniku. Tamo ga je i dovelo poznanstvo s prevoditeljem s poljskog Perom Miočem. Poželio je vidjeti Hrvatsku (kojom je očaran!), a književnu večer — primjereniju možda nekom komornom prostoru — htio je imati baš u dvorani Šibenskog teatra jer je to, kaže, najljepše malo kazalište koje je ikad vidio. Na toj sceni, koja je oduševila autora, upravo je uprizoren njegov komad Sakaćenje. Da napusti Poljsku i postane poznatim svjetskim dramskim piscem, jednim od najizvođenijih, pomogao mu je — Jaruzelski!

— Jednostavno: imao sam premijeru komada Cinders u Londonu, 1981. godine, tri dana poslije u Poljskoj se dogodio vojni puč i više se nisam mogao vratiti. Da, Jaruzelski mi je bio dobra reklama — svi su htjeli vidjeti predstavu poljskoga pisca, došli su kritičari, mediji, političari. Predstava Cinders bila je metafora Poljske i svega što se u njoj događalo i bila je silno aktualna! Postigla je velik uspjeh. Odmah sam iz Amerike dobio ponudu da predajem na koledžu. Godine 1983. otišao sam u zemlju koja je tada bila velika — i neuzvraćena ljubav mnogih Poljaka...

Čime ste se predstavili toj Americi?

— Također komadom Cinders. Dobio je dobre kritike pa mi je jedno kazalište dalo stipendiju da pišem novi komad. Bio je to Lov na žohare, govorio je o mom iskustvu emigranta. Tematika je zanimljiva američkoj publici jer su polovica njih iseljenici... i oni koji iz Teksasa dođu u New York su doseljenici!

Vaši su komadi u Americi, kažete, zanimljivi, u New Yorku do danas je pedeset teatara postavilo Cinders. Koliko ste komercijalni, u američkom smislu?

— U Americi je na stotine, tisuće kazališta, ali u njima je malo prostora za komade poput mojih. Oni nisu komercijalni u američkom smislu, no kad u startu napravite dva–tri uspješna, otvori se zanimanje za vas... A nešto i zaradite, tako da možete nastaviti živjeti... Ipak... moj boravak i posao u Americi, to je doslovno stalna borba za preživljavanje!

I danas, kad ste globalno poznati?

— I danas! U Americi postoji slogan koji kaže: Dobar si koliko je dobar tvoj zadnji komad. A New York je sudac! Ono što napiše »N.Y. Times« to je, jednostavno, presudno! Bolje da svi drugi napišu da ti je komad loš, a samo »N.Y. Times« da je dobar, nego obrnuto! Premijeru odstojim u susjednom baru, toliko sam živčan da je i ne gledam. Poslije, na domjenku, svi su jako suzdržani, nitko se ne izjašnjava, dok se ne pročuje da li je kritika dobra ili ne. U Europi kritike nisu toliko važne, ali u Americi, u New Yorku, sa oko 450 produkcija godišnje, kritika je nevjerojatno važna! Uspjeh je već da ti kritičar dođe na premijeru, a ne na reprizu, a ako je kritka loša — mrtav si.

Je li vam bilo lakše nalaziti teme dok ste bili pisac — disident?

— Pa, u načelu, mnogo se teže piše u slobodnoj zemlji! U Poljskoj smo imali cenzuru, pokušavali je prevariti, više ili manje uspješno. Svi su pisci mislili da rade važnu stvar: imali smo neprijatelja! A publika, je bila najbolja na svijetu, toliko osjetljiva na svaki tračak aluzije, na svaku metaforu! Literatura je baš zbog cenzure bila izrazito metaforična. U trenutku kad je Poljska postala slobodna zemlja i kad je počeo kapitalizam pisci su se našli u teškoj situaciji. Prije su se cijenili hrabrost i poštenje, publika je čekala svako novo djelo, pisci su znali da ih se poštuje i da cijela zemlja čeka — knjigu! A danas... došla je sloboda i — knjige više nitko ne čita. Gledaju se američki filmovi, poljskoga filma više nema. Kao da se cijeli svijet prestao zanimati za Poljsku, postala je normalna zemlja. Orao je svima zanimljiv u krletki, a na slobodi — samo ornitolozima. Nekad nisu bili prevođeni strane knjige ni časopisi, a sada su sve preplavili šund i pornografija. Sada je i zanimanje pisac normalno, prestala je funkcija govorenja istine kroz literaturu. No, eto, Poljska je konačno slobodna. Rekli ste da ste se u Americi odjednom našli u nenormalnoj situaciji, zaprepašteni mogućnošću da govorite što hoćete.

— U Americi pokušavam naći nešto što ima univerzalnu priču, ali i poveznicu s američkim životom, nečim što će uzbuditi američku publiku. Ponekad je to jako zamršeno, nikad ne znaš hoće li ih tema dotaknuti, postoji neka sveopća nesigurnost. U svakom slučaju, pokušavam pisati ono što mene zanima, a do sada sam imao sreću pogoditi i što se njima sviđa. Već iduća predstava može biti prava tragedija, uvijek je to rizik, a ja se uvijek iznova nadam da ću pogoditi ono što će ih dotaknuti...

Dovede li vas osjećaj nesigurnosti do toga da ponekad podiđete publici?

— Možda pomislim na to, ali ja ipak nisam komercijalni pisac. Meni je mnogo lakše pisati o Moskvi, Varšavi, o multikulturnosti, univerzalnom svjetskom ludilu, kao u Četvrtoj sestri. Tu sam htio opisati ono što je zadesilo svijet otkako je Čehov prestao pisati. To je komad o ludilu svijeta, gubitku svih vrijednosti, ispričao sam to na način istodobno strašan i smiješan, crni humor moj je način izražavanja.

Kako uopće definirate ovo naše vrijeme, u kojem bi, rekoste, Ionesco i Beckett bili realisti...

— Ovo je vrijeme vrlo teško definirati, i točno je da bi Beckett i Ionesco ovdje bili realisti, a za mene kažu da sam nadrealist, i naturalist, pa je i to točno. Živimo u ludom svijetu, u kojem je sve ispremiješano. Kad se raspao SSSR, vjerovali smo da ulazimo u razdoblje sreće, ali onda se dogodio tragični rat na Balkanu, pa 11. rujna u New Yorku, pa pokolj u Ruandi. Danas mi se čini da su depresija i razočaranje ono što povezuje ljude.

Kad ste došli u Ameriku, što vam je, odnosno, tko vam je pomogao — osim Jaruzelskog...

— Jako mi je, jako pomogao Arthur Miller! Netko mu je odnio Cinders, pročitao je, zvao me k sebi, poslao tekst najpoznatijem producentu u New Yorku. Arthur Miller bio je vrlo poseban čovjek i pisac, vrlo europski usmjeren, stalno je pratio što se zbiva u Europi, znao je mnogo o ruskoj, češkoj, poljskoj litetraturi. I on je imao problema oko postavljanja svojih komada u New Yorku, ali oko mene se svojski potrudio i jako mi pomogao. Onda, u New Yorku je jako važna postava predstave, glumci su im iznad svega, njima je važnije tko je na pozornici nego tko je napisao tekst. U Cindersu sam imao sreću da je igrao oskarovac Christopher Walken. Moju najpoznatiju američku predstavu, Lov na žohare, režirao je Arthur Penn. Najprevođenija je Antigona u New Yorku. Prevedena je na 22 jezika, drago mi je da je igrana i u Šibeniku, a preveo ju je na hrvatski sjajni prevodilac s poljskoga Pero Mioč. Iznimno mi je drago što sam imao priliku upoznati vašeg pisca Ivu Brešana. Njegov Hamlet... bio je veliki kazališni hit u Varšavi. Sjećam se da je to bila vrlo poznata postava, s najboljim poljskim glumcima i redateljem!

Antigona je šest godina igrala u Moskvi i bila jedna od dvije najuspješnije predstave toga vremena.

— Antigona je komad o beskućnicima u njujorškom parku. Za mene je bilo potresno da u središtu civilizacije u jednom parku živi masa beskućnika, zapravo iz cijeloga svijeta. Zanimljivo je da su ljudi iz svojih domovina i domova u taj park donijeli i svoje mržnje: crnci su mrzili Portorikance, Ukrajinci su se tukli s Rusima, a svi zajedno mrzili su Židove! Taj je park za mene bio metafora svijeta, mikrokozmos koji me očarao! U Moskvi bila je to prva predstava u kojoj su glumci angažirani putem ugovora, igralo je četvero iznimno poznatih, sjajnih glumaca. S New Yorkom u naslovu, svi su mislili da je to predstava o slatkom životu u Americi, došli su u toaletama i bundama, u Armanijevim odijelima, parkiralište je bilo puno poršea, rols–rojseva, u Moskvi ih se proda najviše na svijetu... Kad sam ih vidio, uhvatio me strah. No, priča im se, na moje iznenađenje, svidjela! Ti veliki lovaši koje Putin još nije zatvorio i dalje osjećaju nesigurnost i neizvjesnost što će biti sutra, još osjećaju miris hrenovki u bijednim zalogajnicama... Bila je to vrlo zanimljiva predstava u Moskvi!

Razgovarala Tanja Raić

Životopis:

Janus Glowacki rođen je 1938. u Poznańu, diplomirao je polonistiku a 1960. debitirao u književnosti. U Londonu mu je 1981. izveden komad Cinders u Royal Court Theatre. Od 1983. živi u Sjedinjenim Državama, a od 1989. na relaciji Poljska–Amerika. Piše drame, pripovijetke, romane, filmske scenarije, feljtone. Drame su mu izvođene u najglasovitijim kazalištima diljem svijeta. Nagrađivan je u Londonu, Buenos Airesu, Parizu, Varšavi. U Hrvatskoj je izvođena Antigona u New Yorku, kao i Četvrta sestra. Fortinbras se opio preveden je i izvođen u Sarajevu u doba okupacije i postigao velik uspjeh.