Stvari naglavačke

Stvari naglavačke

Milana Vuković Runjić, O živima sve najbolje, Vuković & Runjić, Zagreb, 2005.

»Neki atipičan, aritmičan roman, koji vas ničemu ne poduči, a još vas manje zabavi. Ipak, umjesto da ga zijevajući odložite na nahtkaslić, puštate ga na krilu kao nekog mačića, malo milujete, a malo čitate. Zašto bi neka priča koja nije do kraja ljubavna, a nije baš o smrti, tako zaokupila čitatelja?« Pitanje autorice adekvatno je i potpuno prihvatljivo za njezinu zbirku novih pripovijedaka, koje unatoč nedorečenosti o temeljnim preokupacijama naše društveno poremećene psihe nude halucinantnu privlačnost fantastičnog podrijetla gdje književna čarolija dotiče vidljivo i nevidljivo, tekst i podtekst. Stoga, ukoliko volite odmak u fantaziju, ukoliko ste osamljeni, pa i ukoliko niste, uronite u dugim jesenskim večerima u ovu metaforičnu zbirku u kojoj ćete izgubiti osjećaj za početak i kraj fantazije te steći konačan dojam da su fikcija i život međusobno izmiješani te da će količina privida u vašem životu biti određena osobnom emocionalnom projekcijom koja izokreće stvari naglavačke, nesvjesno stvarajući zbrku u poimanju stvarnih i irealnih zbivanja. O živima sve najbolje zbirka je pripovijedaka koja se na duhovit način bavi svijetom živih, aludirajući u samoj naslovnici djela na supostojanje dvaju usporednih svjetova, spomenutog živućeg i onoga s druge strane života, koji unatoč različitosti svojih entiteta zajedno egzistiraju, sabrani u istoj književnoj dimenziji. Naslovnica djela ironično se poigrava uobičajenom životnom filozofijom utkanom u izrazu o mrtvima sve najbolje, transformirajući je u prihvatljiviju poslovičnu varijantu, koja ukazuje na globalnu prisutnost pragmatičnog oportunizma živućih bića. Svakodnevica pod književnim povećalom razotkriva intimna promišljanja kao i pojedine doživljaje iz autoričina života, pokrećući niz neizravnih pitanja koja ostavljaju dojam života kao stalna preispitivanja sveopće neizvjesnosti. Zbirka je dobila naslov prema najduljoj pripovijetki, dok je ostalih tridesetak pripovijedaka objedinjeno pod naslovom Božanstvene fifice, koje u cjelini strukturom prate smjenu godišnjih doba, čineći zatvoreni krug koji ima, uvjetno rečeno, početak i kraj, jer nakon jednog ciklusa slijedi novi ciklus svojevrsna rađanja i umiranja kao predodžbe beskonačnoga kruženja u prirodi. Retrospekcija besperspektivne veze te ljubav kao filozofska koncepcija u sklopu koje se razmatra Platonova teorija o dvjema polovicama istog tijela, a sve u svrhu potkrepljivanja vlastite cjelovitosti i odstranjivanja potrebe za ovisnošću, uz primjesu tužne erotike, tek je dio sadržaja knjige u kojem je ljubav samo jedna od tema. Ima ovdje i smrti koja briše granicu između književnosti i života, pa nam se čini da se književnost igra života, a život bi se malo bavio glamurom književnosti. Sve u svemu, intimni mozaik življenja i njegova promišljanja, kojem je teško nametnuti neki viši rodni pojam jer je tematika raznorodna, što ukazuje na široke interese spisateljice. Ispred sebe imamo zbirku dobro ugođenih priča, čiji su sadržaj i dinamika u skladu s emocionalnim autoričinim varijablama. Spisateljicu odlikuje lakoća komuniciranja sa čitateljima, pri čemu dolazi do izražaja njezino umijeće u konstruiranju priča, iza kojih leži dubina i zrelost, pa se čini da je autorica starija nego što uistinu jest. Jasnoća uvida, unatoč stilističkim eksperimentima, nije sputana teškim i složenim izrazom, nego je proizvod individualnog izraza, koji određuje profinjena jednostavnost. Radnja ispripovijedanih priča zbiva se tu negdje pored nas, a opet dijelom i u nama samima, jer predočeni je svijet nastanjen nimfama, vukodlacima, zlatnim ribicama i sličnim stvorenjima, koja žive jedino u našoj mašti. Knjiga je autoričino traganje za čarolijom u kojoj je sve moguće i u kojoj se udaljavamo od ustaljenih pravila izražavanja i poimanja, te zahvaljujući takvu pristupu predstavljena zbirka može biti definirana kao svojevrsna potraga za nekom vrstom igre u kojoj će sudjelovati i pisac i čitatelj. Možda je poruka knjige, sadržana u potrebi potrage za pronalaženjem vlastite čarolije, puta do zaboravljenoga dječjeg svijeta, igre bez strogih konvencija, otvorenih mogućnosti, biranja uloga i mijenjanja perspektiva kako bismo sami aktivirali uspavana osjetila, koja će običnim i svakodnevnim stvarima dati privid male čarolije.

Sonja Homa