Spirala govora i šutnje

Spirala govora i šutnje

Boris Beck, Krila u koferu, Disput, Zagreb, 2005.

Još je 1985. u knjizi Eseja o fragmentima Milivoj Solar, naš najsustavniji ljubitelj neusustavljivih malih formi, ustvrdio kako je upravo oblik eseja vjesnik i zaštitni znak novoga doba. Što je to u eseju da ga je Solar već onda, u jeku zasnivanja domaće strukturalizmom inspirirane književnoznanstvene metode, u eri pisanja velikih pregleda i sustavnih monografija, prepoznao kao znak nastupajućeg i novog? Prije svega, na djelu je tom žanru inherentna neuhvatljivost i rubnost, njegovo migoljenje i bježanje svakom ladičarenju, sposobnost subverzije i propitivanja — njegova heretičnost. Danas, kada je od spomenutoga Solareva teksta prošlo već mnogo godina i kada njegove implikacije bivaju jasnije, čini se da su te riječi našeg uvaženog teoretičara ipak bile odveć optimistične. Praksa glavnine znanstvenih i kulturnih projekata još ne odolijeva porivu za velikim, grandioznim ciljevima: povijesti književnosti i dalje su konačna potvrda autorske znanstvene veličine. Pri tom izboru znanstvenoga žanra, jasno, nije riječ ponajprije o individualnim, osobnim razlozima — sama kultura ili, uže, znanstvena zajednica time pokazuje potrebu za ovjerovljivanjem vlastite zrelosti. U književnoj se praksi, analogno tomu, favorizira roman kao žanr koji ima potvrditi zrelost pojedinoga pisca. Sudeći po tome, mjesto za budućnost, slobodnu od poriva za velikim pokretima i grandioznim ostvarenjima što homogeniziraju i usustavljuju i istodobno budućnost otvorenu inventivnosti i slobodnom propitivanju — još čeka. Upravo na tom mjestu nalazim prostor za čitanje proze Borisa Becka: pogotovo ovih objavljenih pod naslovom Krila u koferu. U toj zbirci, oslobođenoj svake pretencioznosti i deklarativnosti, pomnjom strastvena filatelista, autor slaže album markica–sličica–fragmenata dječjega svemira, književnoga svijeta, roditeljskog života — signala iz dječjega svemira. Vršcima prstiju, likovi njegove djece, Mihovila, Tamare i Klare, postaju glavnim likovima eseja–priča. Njihovi pogledi, pokreti, crteži i riječi vode nas u mjesto u kojem se jednakom začudnošću prepričavaju svakodnevne situacije, političke i kulturne ne/zgode, izlažu književne, teorijske i znanstvene teme — uvijek inventivno povezane i međusobno isprepletene. Perspektiva je uvijek začudna, i to je ono što autora izdvaja, ta količina začudnosti koja iznova stvara i otkriva svijet, iznova iznenađuje i preokreće stvari. Radosna razorna energija djetinjstva svakako je tomu pridonijela. Tekst nas u tom smislu dvostruko iznenađuje, ispitujući i naše vlastite granice odraslosti, starosti i djetinjstva. Ta tzv. dječja perspektiva, daleko od uobičajene šablonizacije dječjih likova, ovdje je nasljedovana i pričanjem koje spaja pojedine svakodnevne (jezične, društvene) fenomene — otvarajući pred nama svu njihovu paradoksalnost. Dječji pogled, jezik i razumijevanje, djeca poput malih vremeplova, kako ih naziva Beck, čine da se zapitamo nad logikom svijeta i logikom vlastita mišljenja. Čine da vidimo koliko smo se ukrutili, koliko smo otromboljili, začahurili se u izvjesnost vlastita obzora i ne mičemo se. Taj naš emocionalni i intelektualni brlog, vidimo to zahvaljujući propuhu koji djeca uvijek donose, valja provjetriti, valja ponovno presložiti. S druge strane, ne otvara nam se samo perspektiva promatranja vlastite okoštalosti, nego i ona druga, dječja, koju postižemo zahvaljujući umijeću kojim nas autor, u ovom slučaju preuzimajući ulogu znalca, odraslog, onoga koji vlada riječima–iskustvom–svijetom, vodi tekstom. Formalna dorađenost teksta, izbrušenost do detalja, zaokruženost i inventivnost u povezivanju raznolikih krpica iskustva teksta/svijeta oduzima nam mogućnost otpora; tekst nas zavodi i čini da se prepustimo i povjerujemo. Budi se ono dječje radoznalo i ono povjerljivo i željno priče. Zatvaramo oči i slijedimo priču sve dok nas ne iznenadi glas i pokret, poenta i zaključak, koji se, kao u igri skrivača, odjednom pojave iza zida i kažu: Bu! I jedno i drugo, tekst shvaćen kao kritika okoštalosti i kao osvještavanje (dječje) povjerljivosti, čine da se Krila u koferu, čitaju u dahu, od korica do korica knjige: od priče o krilcima i Mihovilova pitanja do konačnoga njihova nalaženja, u pomalo mističnofantastičnoj ispripovijedanoj zgodi. Neusustavljivost eseja, potvrđuje to i ova Beckova zbirka, koja bi po narativnosti i međusobnoj povezanosti tekstova mogla funkcionirati i kao zbirka ulančanih novela, ipak nije bez ikakva reda. Djeca, ne samo kao stalno intrigirajuća drugost društva, nego i kao građani kojima je, unatoč relativnoj civiliziranosti (ili baš zbog nje) društva u kojem živimo, oduzeto pravo govora, kao građani koji su prije rupe u obiteljskom i društvenom proračunu i prema tome uvijek građani drugoga reda, ovdje su konstitutivno načelo i okosnica knjige i njezina svjetonazora. Vrijednosti na kojima se gradi mali svemir Beckovih tekstova vrijednosti su svega onoga što je potisnuto, drukčije i drugo: djeca, književnost, kultura i vjera. Tako se ova knjiga može shvatiti kao svojevrstan roditeljski, intelektualni, umjetnički i religiozni kredo. Kao ispovijed književne vjere, kako doslovno kaže u jednom od tekstova, inače zanimljivoj analizi Mavra Vetranovića. U toj književnoj i ljudskoj vjeri, on može izložiti i cijeli spektar društvenih problema: korupcije, novinarske površnosti i javnoga senzacionalizma, tajkunizacije društva i širenja siromaštva, kulturnog proleterstva i amaterizma, pedofilije i licemjerstva, a da pritom ne izgubi snagu za stalno iznova započinjanje djelovanja u blagosti i dobroj vjeri. Referencijalnost ove, kao i prethodnih Beckovih knjiga, pridružuje ga nizu generacijski (premda ne i poetički i ne do kraja svjetonazorski) srodnih tekstova postkvorumaške generacije pisaca. Problematiziranje vlastitog osobnog (obiteljskoga, duševnog, jezičnog) ishodišta i društvenih, političkih i kulturnih problema, osobna trauma i kolektivna razoružanost, zajednički su i Feriću, Jergoviću, Perišiću, Simiću, Ušumoviću, Tatjani Gromača…. Ono što Becka, među ostalim, izdvaja svakako je vrsta upornosti stalnoga započinjanja novog, upornosti koja je, unatoč gorku okusu koji ostavlja gledanje svijeta, snaga njegova stalno novog stvaranja. Takvo svjedočanstvo vjere, koje je u pokazivanju više nego u kazivanju (deklarativnost je i ovdje prazna, kao i u opisima svake moguće ljubavi), teško je naći u drugih hrvatskih autora. Zbirka tekstova Krila u koferu Borisa Becka na koncu se može čitati i kao niz malih zaokruženih cjelina koje zapravo, gledano od početka do kraja, tvore spiralni niz koji povezuju likovi, pojedine teme i motiv krila. Spirala je uz to, ne slučajno, jedan od najčešćih oblika na crtežima kojima su tu knjigu ukrasila njegova djeca. Ta spirala u Beckovu crtanju svakidašnje zbrke dječjega svemira vuče liniju iz zamišljenog, osobnog životnog prostora, nikad do kraja zatvoriva kruga, sve više i šire prema van. Tu otvorenost i drugost, tu rubnost, ne samo žanrovsku nego i društvenu i egzistencijalnu, taj osjećaj vlastite drugosti i neuklopivosti (kao da imam antene na glavi, reći će) nije lako izdrža(va)ti. Stoga put spirale izvodi iz prostora ograničenoga ljudskog djelovanja, povezujući u toj svojoj otvorenosti uvijek nove, drukčije i druge fenomene neukrotiva života, uokrug sve šire i više, prema neizgovorivom i šutnji.

Marina Protrka