SNAJPERIST

SNAJPERIST

Liam O’Flaherty

Dugi lipanjski sumrak pretapao se u noć. Dublin je ležao obavijen tamom, tek je mutna mjesečina sjala kroz bijele oblake, bacajući blijedo svjetlo poput rane zore preko ulice i mračnih voda Liffeyja. Oko opsjednutih Four Courts grmjeli su teški topovi. Tu i tamo po gradu automati i puške narušavali su tišinu noći, na mahove, kao psi koji laju na osamljenim farmama. Republikanci i zagovornici slobodne države vodili su građanski rat. Na krovu nedaleko od O’Connellova mosta republikanski je snajperist ležao vrebajući. Uz njega je ležala puška, a preko ramena prebacio je dalekozor. Njegovo lice bilo je lice studenta, mršavo i isposničko, ali oči su mu sjale hladnim fanatičnim sjajem. Bile su duboke i zamišljene, oči čovjeka koji je navikao da gleda smrt. Pohlepno je jeo sendvič. Od jutra nije ništa jeo. Bio je odveć uzbuđen da bi jeo. Završio je sendvič, izvadio čuturicu viskija iz džepa i potegnuo kratak gutljaj. Zatim je čuturicu vratio u džep. Zastao je na trenutak, razmišljajući bi li riskirao cigaretu. Bilo je opasno. Žar bi se mogao vidjeti u mraku, u kojem je vrebao neprijatelj. Odlučio se na rizik. Stavivši cigaretu između usana, kresnuo je šibicom. Pojavio se blijesak i metak je prozujao iznad njegove glave. Odmah se bacio dolje. Vidio je blijesak. Došao je sa suprotne strane ulice. Otkotrljao se preko krova do reda dimnjaka u pozadini, i polako se pridigao iza njih, dok mu oči nisu bile u razini s vrhom prsobrana. Ništa se nije vidjelo — samo su se mutni obrisi vrha suprotne kuće isticali na modrom nebu. Njegov neprijatelj bio je skriven. U tom trenutku oklopna kola prešla su most i polako napredovala ulicom. Zaustavila su se na suprotnoj strani ulice, pedeset metara dalje. Snajperist je mogao čuti muklo predenje motora. Srce mu je tuklo brže. Bila su to neprijateljska kola. Želio je pucati, ali znao je da je to beskorisno. Njegovi meci nikada ne bi probili čelik koji je pokrivao sivo čudovište. Tada je iza ugla pokrajnje ulice došla starica, glave pokrivene otrcanim šalom. Započela je razgovarati s čovjekom u kupoli kola. Pokazivala je prema krovu na kojem je ležao snajperist. Doušnica. Kupola se otvorila. Pokazali su se čovjekova glava i ramena, gledajući prema snajperistu. Snajperist je podigao pušku i opalio. Glava je teško pala na oklop na kupoli. Žena je pojurila prema pokrajnjoj ulici. Snajperist je ponovno opalio. Žena se okrenula za puni krug i pala s vriskom u ulični slivnik. Iznenada je sa suprotnoga krova odjeknuo pucanj i snajperist je uz kletvu ispustio pušku. Puška je uz štropot pala na krov. Snajperist je pomislio da bi buka probudila mrtve. Zastao je da podigne pušku. Nije uspio. Njegova je podlaktica bila umrtvljena. »Kriste«, promrmljao je, »pogođen sam.« Spustivši se potrbuške na krov, otpuzao je natrag do prsobrana. Lijevom rukom opipavao je ozlijeđenu desnu podlakticu. Nije bilo boli, samo osjećaj umrtvljenosti, kao da je ruka bila odrezana. Brzo je izvadio nož iz džepa, otvorio ga na rubu prsobrana i rasparao rukav. Na mjestu ulaska metka bila je mala rupa. Na drugoj strani nije bilo rupe. Metak se zaustavio u kosti. Mora da ju je slomio. Savio je ruku ispod rane. Ruka se lako vratila natrag. Škripao je zubima da nadvlada bol. Onda je izvadio paket prve pomoći i nožem ga rasparao. Razbio je grlo na bočici joda i pustio da gorka tekućina kaplje u ranu. Preplavio ga je napadaj bola. Položio je vatu na ranu i omotao zavoj preko nje. Zubima je povezao krajeve. Zatim je legao uz prsobran i, sklopivši oči, pokušao snagom volje nadvladati bol. Ulica ispod njega bila je posve mirna. Oklopna kola brzo su se povukla preko mosta s glavom mitraljesca beživotno obješenom preko kupole. Ženin leš ležao je mirno na uličnom slivniku. Snajperist je dugo mirno ležao njegujući ranjenu ruku i planirajući bijeg. Jutro ga ne smije zateći ranjena na krovu. Neprijatelj na suprotnom krovu pokriva sve smjerove njegova uzmaka. Morao je ubiti neprijatelja, a puškom se nije mogao koristiti. Mogao je to učiniti samo revolverom. Smislio je plan. Skinuo je kapu i stavio je na puščanu cijev. Onda je polako gurao pušku preko prsobrana, dok kapa nije postala vidljiva sa suprotne strane ulice. Gotovo u istom trenu odjeknuo je pucanj, i metak je probušio sredinu kape. Snajperist je nagnuo pušku naprijed. Kapa je skliznula dolje na ulicu. Onda je snajperist uhvatio pušku po sredini i spustio lijevu ruku preko krova i ostavio je da beživotno visi. Nakon nekoliko trenutaka pustio je pušku da padne na ulicu. Onda je klonuo na krov povukavši ruku sa sobom. Puzeći brzo ulijevo, provirio je iznad prsobrana na kutu krova. Njegovo je lukavstvo uspjelo. Drugi je snajperist, vidjevši kako su pale kapa i puška, mislio da je ubio svog čovjeka. Sada je stajao ispred reda dimnjaka, gledajući prijeko, glave jasno orisane na zapadnom nebu. Republikanski se snajperist nasmijao i podigao revolver iznad ruba prsobrana. Udaljenost je bila pedesetak metara — težak pogodak u mutnu svjetlu, a desna ruka boljela ga je kao tisuću vragova. Nanišanio je. Ruka mu je drhtala od nestrpljivosti. Stisnuvši usne, udahnuo je duboko kroz nosnice i opalio. Bio je gotovo zaglušen pucnjem, ruka mu se zatresla od trzaja unatrag. Onda je, kad se dim razišao, provirio na drugu stranu i radosno kriknuo. Neprijatelj je bio pogođen. Previjao se u smrtnoj agoniji preko prsobrana. Borio se da se održi na nogama, ali je polako padao naprijed, kao da je u snu. Puška mu je ispala iz ruke, udarila o prsobran, pala preko njega, odbila se dolje o stup brijačnice i stropoštala se na pločnik. Onda se čovjek što je umirao na krovu slomio i pao naprijed. Tijelo se okretalo i okretalo u zraku i udarilo o tlo tupim udarcem. Onda je ostalo mirno ležati. Snajperist je gledao pad neprijatelja i protrnuo. Žar borbe umro je u njemu. Osjećao je grižnju savjesti. Na njegovu je čelu znoj izbijao u kapima. Oslabljen ranom i dugim ljetnim danom provedenim u postu i stražarenju na krovu, gnušao se pogleda na smrskanu hrpu njegova mrtva neprijatelja. Zubi su mu cvokotali, počeo je nerazumljivo mrmljati u bradu, proklinjati rat, proklinjati sebe sama, proklinjati sve i svakoga. Gledao je revolver koji mu se dimio u ruci i uz psovku ga bacio na krov do svojih nogu. Revolver je tresnuvši opalio i metak je prozujao uz snajperistovu glavu. Šok ga je prestrašio i vratio razumu. Živci su mu se umirili. Oblak straha raspršio se iz njegove glave i on se nasmijao. Izvadio je čuturicu viskija iz džepa i ispraznio je nadušak. Osjećao se bezbrižno pod utjecajem alkohola. Odlučio je napustiti krov i potražiti zapovjednika satnije da bi mu podnio izvještaj. Svuda uokolo bilo je mirno. U hodanju ulicom nije postojala velika opasnost. Podigao je revolver i stavio ga u džep. Onda je kroz prozor na krovu otpuzao u stan ispod. Kad se spustio u pokrajnju uličicu odjednom mu se pobudila znatiželja, tko je neprijateljski snajperist kojega je ubio. Zaključio je da je čovjek bio dobar strijelac, ma tko bio. Pitao se da li je ga poznavao. Možda je bio u njegovoj satniji prije raskola u vojsci. Odlučio je riskirati i otići pogledati. Izvirivao je iza ugla na Ulicu O’Connell. U gornjem dijelu ulice čula se snažna pucnjava, ali ovdje je posvuda vladao mir. Jurnuo je preko ulice. Kiša metaka iz strojnice parao je tlo oko njega, ali im je izbjegao. Bacio se na trbuh tik do leša. Strojnica se zaustavila. Snajperist je okrenuo mrtvo tijelo i ugledao bratovo lice.

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj