ŠIFRA: POZNATO

ŠIFRA: POZNATO

Iako je teško povjerovati slabo utemeljenim dramaturškim obratima i Fordovim junačkim podvizima, Firewall donekle uspijeva stvoriti trilersku napetost, ponajviše oprekom/spojem prijeteće hladnokrvnosti Bettanyja i Fordova živčana, ali zdušna angažmana

Apsolutni filmski junaci u nečemu su slični političkim apsolutistima: obje vrste likova vole to raditi sami. Bilo da vladaju ili tek nešto opako teško svladavaju, pritom mogu, ali i ne moraju imati neku ideologiju, no najčešće je riječ o prvom slučaju. I razlike su bitne: vladarima ipak, kad–tad (barem biološki) dođe kraj, dok su junaci zaštićeni fikcijom, potrebom za zabavom i neprestanim recikliranjem vlastita mita, pa su otporniji na udarce i svom smrtničkom tijelu i svome besmrtnom uvjerenju. A ako film ne daje štofa za raspredanje o politici autora, očekuje se da će ih zaštititi i politika glumca. Tako je to, čini se, i sa veoma recikliranom pojavom Harrisona Forda u Zaštitnom kodu, vjerojatno najambicioznijem filmskom projektu televizijskoga profesionalca Richarda Loncrainea. Riječ je ujedno o još jednom akcijskom trileru u kojem, silom prilika i golih ruku, braneći novo akcijsko ime Jacka Stanfielda, Ford posao mora odraditi sâm, obraniti sebe i životno ugroženu obitelj, svoju najvažniju ideologiju. Druga, nešto manje važna, ali podjednako i istodobno ugrožena, posao je šefa sigurnosti u lancu banaka sa središtem u vlažnom Seattlu. U račun banke, služeći se njegovim informatičkim (hakerskim) sposobnostima, želi provaliti inteligentni i very English zlikovac Bill Cox (Paul Bettany). Dok se s počastima važnoga klijenta Cox šeće po banci, njegovi dečki pretvaraju u taoce Stanfieldovu ženu, arhitekticu (Virginia Madsen) i dvoje maloljetne djece u atraktivnoj obiteljskoj kući na osami. A kako to u otmicama biva, neće im se ništa dogoditi ako tvorac i čuvar firewalla bude poslušan i olakša najbogatije komitente banke za ukupno sto milijuna dolara te ih smjesta prebaci na Coxov prekomorski račun. I opet poznato: junakov bijes veći je od straha, pa mu ne pada na pamet poslušati opasne ucjenjivače. Kada se predomisli, jer vrag je odnio šalu, imat će u vidu ipak i rezervnu varijantu. I dok se zaplet zasniva na utjerivanju straha, stvaranju napetosti u obitelji junaka razapeta između profesionalne lojalnosti i zaštite obitelji, eksploataciji raznih spravica za praćenje i nadgledanje te hakerskih razgovora, u raspletnoj etapi, proradit će, osim vatrenog i psihološkog oružja, raznorazna svagdanja pomagala: računala, mp3–plejeri, mobiteli, laptopi, na kraju i jedna kodirana pseća ogrlica što deus ex machina otkriva putanju kretanja zločinaca… Tehnička inteligencija ipak nije posve istisnula šaketanja, premda je Ford u šezdesetima pa mu se čak i poznati ožiljak na bradi već doima umorno. No, čini se da Loncraineu, kao ni mnogima drugima prije njega koji su se kitili unosnom glumačkom firmom, to nije bilo važno. Klišeji, kao i zvijezde, na kraju krajeva, postoje zato da se troše. Ipak, iako je teško povjerovati slabo utemeljenim dramaturškim obratima i Fordovim junačkim podvizima, Firewall donekle uspijeva stvoriti trilersku napetost, ponajviše oprekom/spojem prijeteće hladnokrvnosti Bettanyja i Fordova živčana, ali zdušna angažmana. K tome, glumci se relativno pristojno emotivno nose sa zadatim situacijama, što djeluje barem onoliko koliko traje projekcija filma. No, ne treba se zavaravati: ni scenarij Firewalla ni njegovi akteri nisu nešto što bi moglo obogatiti žanr i oplemeniti gledatelja, a ni dragocjeno stvaralačko ulaganje koje bi trebalo zaštititi neprobojnim kodom.

Diana Nenadić