Šapat iščezla svijeta

Šapat iščezla svijeta

Igor Uranić, Ozirisova zemlja. Egipatska mitologija i njezini odjeci na zapadu, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

Primamljiv, zagonetan, poticajan mistifikatorima svih boja, ali i istinskim stručnjacima i specijalistima, stoji pred nama današnjima tajanstveni Egipat poput svojevrsna kolektivnog otajstva suvremenoga Zapada. Kolijevkom pak naše civilizacije smatra se stara Grčka. U njoj se, u tom imaginarnom prostoru tako drastično zbiljskom, osjećamo udomaćeno, odnosno, da parafraziramo Hegelove riječi o temi srodnosti suvremene zapadne i grčke filozofije, kao u svome zavičaju. Smrt Helade, krležijanski govoreći, smrt je i svih nas. Dok ona živi, pa makar održavana i umjetno u oazama suvremene samozaboravne uljudbe, dotle nam se nadati da ni mi (još) nismo umrli. S Egiptom, pak, stvari stoje sasvim drukčije. On je mrtav već dva tisućljeća, ali kao da živi upravo u svojoj smrti. Smrt je obilježila njegovu pojavu u našim očima, najprije kao potpuna tajna, a potom, nakon što je Jean–François Champollion 1822. proniknuo egipatsko pismo, kao tajanstveni drevni mudrac čijem smo se misteriju približili, ali ga nikada nismo uspjeli sagledati i prisvojiti. I kao da nam je taj misterij i potreban. Prosječnom čovjeku rasadnik egzotike, Egipat je stručnjacima i ljudima duha dugo bio artefakt po sebi vrijedan proučavanja, svojevrstan šapat o iščezlom svijetu, o civilizacijama kakvih više nema. Bio je, zapravo, ljekovit nadomjestak za plitkoću suvremene civilizacije. Da nismo plitko uvjereni kako ga dobro znamo, bio bi današnjemu čovjeku ono spasonosno drugo, ona razlika tako potrebna svijetu napučenu dvojnicima u kojem se ništa nova, osim prirodnih katastrofa, dogoditi ne može. Iako stara, ipak tek u novije doba udomaćuje se spoznaja da egipatska baština nije samo zbirka egzotičnih artefakata i bujno maštovitih priča kao trag zauvijek iščezle prošlosti, nego i dio naše zajedničke popudbine. Igor Uranić, jedan od rijetkih hrvatskih školovanih egiptologa, djelatno je pridonio takvu shvaćanju. Prije Uranića bio je tu prvi hrvatski izučeni egiptolog Petar Selem, a među prve ozbiljnije studije u nas o starome Egiptu uzimlje se još davne 1967. tiskana knjiga Grge Novaka Egipat. Od 1997, kada je objelodanio Sinove Sunca, hrvatsku egiptologiju Uranić je obogatio trima naslovima. Iako je posljednji neovisna monografska cjelina, može se čitati i komplementarno prethodnoj njegovoj studiji Stari Egipat: povijest, književnost i umjetnost drevnih Egipćana. Organizirana kao historiografsko iznošenje građe, ta nas knjiga upoznaje s najstarijim, pretpovijesnim stanjem egipatskih zemalja te, slijedom usvojene podjele egipatske povijesti na epohe, opširno, precizno, ali i posve pitko, izvješćuje o jednoj nevjerojatno dugotrajnoj civilizaciji, njezinim vladarima, ljudima, sudbinama. Iako bremenito obiljem podataka, od popisa vladara, opisa graditeljstva i umjetnosti, do rudimentarna predstavljanja razvojnih tipova grafije, djelo je i dalje popularno te u tom smislu i poticajno kako neobvezatnim ljubiteljima, tako i sadašnjim i budućim ozbiljnijim istraživačima. Tematizirajući pojedina razdoblja kao složene povijesne cjeline, autor tzv. povijest kraljeva ne može izravno dopuniti poviješću pješaka, naprosto zato jer u stajalištima sačuvanih ritualnih i ljetopisnih tekstova nije bilo mjesta ni za kog drugog doli za velike igrače. Uvrstivši, međutim, i dobar i obilan izbor književnih tekstova, knjiga neizravno ispunja i taj nalog suvremene historiografije, budući da je pripovjedateljska perspektiva, prirodom sama književnog medija koji u svom naracijskom aspektu ne trpi suh, nadosoban izvještaj, snižena do razine svakidašnjice. Također, osobito vrijedan aspekt knjige nalazimo u zaključnome poglavlju o svjetonazorima Egipćana, u kom se potanko razmatraju religija, kult, odnos spram smrti i zagrobnog života, znanost, medicina, astronomija i računanje vremena. Ozirisovu zemlju možemo čitati i odvojeno od opisanoga prethodnog djela i kao njegovu obrazovnu nadopunu i kao obrađivanje važna dijela života nekog društva. Ključ tajne staroga Egipta dostupan je ovim djelom iščitavamo li tu staru civilizaciju u svjetlu njezinih mitogenih reprezentacija. Cjelovita informacija o ukupnosti života starih Egipćana nemoguća je, pak, bez poznavanja ove knjige. Počevši od nastarijih razdoblja, od vremena kad se zbiva čudesan i po nekima skokovit, nagao preobražaj egipatskoga društva od neolitske kulture do visokocivilizirane državne zajednice, odvija se pred nama jedna sjajna povijest imaginacije, usustavljena slika svih mijena čovjekova spoznavanja svijeta i sebe u tom svijetu. Sukladno nutarnjoj logici rađanja, sazrijevanja i opadanja mita, rasporedio je Uranić građu na vrijeme bogova, središnji ciklus egipatske mitologije organiziran oko osobe Ozirisove, vrijeme ljudi, mitologiju drugoga svijeta, s dragocjenim zaključnim poglavljem o svezama egipatske religije sa civilizacijom zapadnoga kruga, od njezinih ranokršćanskih početaka do modernoga doba. Pritom je iznimno važan tretman Ozirisa i reaktualizacija njegova izgubljena traga u samu kršćanstvu. Nije Uranić prvi zapazio napadne podudarnosti Ozirisova kulta i Kristove sudbine. No prvi je konstruktivno napomenuo kako je riječ o, u biti, dva vida jedinstvena sebstva koje se sada na Zapadu naziva Kristom, a nekad se zvalo Ozirisom. U tom je smislu i organizirao svoje izlaganje — kao konstruktivnu nostalgiju nad propuštenom prilikom. Sa stajališta suvremene kristocentrične teologije provokativno će zvučati tvrdnja da je povijest zapadnoga bogoštovlja skraćena za dvije trećine i u potpunosti lišena veze s izvorima ukupne religioznosti koja dolazi iz mita. Pritom treba naglasiti da autor ne ustrajava na mehaničkim podudarnostima i da paralelizam gradi na antropološkim pretpostavkama kolektivnog identiteta. Niti je Oziris prefiguracija Isusova niti je Nazarećanin smislotvoran u odnosu na Egipćanina. Kriptokapilarno trajanje starijega mitskoga u mlađem povijesnom božanstvu dokaz je velikog jedinstva čiji smo dio naprosto otpisali. Uranićev projekt vraća nas stoga korijenima, svjedočeći o mitotvornosti usprkos našemu podcjenjivanju mitske podloge naizgled posve sekularizirana nam okružja.

Antun Pavešković