Razotkrivatelj vremena

Jan Saudek, The best of Jan Saudek, Galerija Dům U bílého jednorožce, Prag, 21. rujna 2005 – 30. lipnja 2006.

Razotkrivatelj vremena

Uz crni humor Saudek gotovo na svakoj fotografiji obrađuje dvije najvažnije teme: tanatos i eros, ljubav i smrt. Nekada su one preoblikovane u pitanje smisla ili samoostvarenja ili obrađuju pojedinu facetu, nerijetko istih stvari, kao što su požuda ili osamljenost

Izložba najvećega živućeg češkog fotografa Jana Saudeka, na Staroměstskim náměstíma, zbog velike posjećenosti produljit će se za još tri mjeseca. Naslov The best of Jan Saudek, golemi reklamni panoi po cijelom gradu, pozicija galerije na trgu na kojem se okupljaju brojni turisti, uz činjenicu da se Saudekove fotografije prodaju po deset tisuća eura govorila bi o populističkom duhu Saudekove umjetnosti sve dok se zaista ne ugledaju njegove fotografije. Crni humor, koji nije nametljiv, iako je vidljiv, nalazi se u međusloju iščitavanja do kojega tek treba doći. Jan Saudek gotovo na svakoj fotografiji obrađuje dvije najvažnije teme: tanatos i eros, ljubav i smrt. Nekada su one preoblikovane u pitanje smisla ili samoostvarenja ili obrađuju pojedinu facetu nerijetko istih stvari, kao što su požuda ili osamljenost. Privlačnost fotografija, koje magnetski zadržavaju pogled toliko dok ne dođe do potpunog iščitavanja zagonetke, krije se u jednostavnosti i jasnoći prikazanog i eksplicitnosti koja katkada šokira. Crni humor zasnovan je na istinitosti prikazanog, Jan Saudek prikazuje ono o čemu drugi ne govore, jer o tome nije pristojno govoriti, riječ je o posljednjim civilizacijskim tabuima. Nitko nije pripremljen na smrt, ni oni koji odlaze ni oni koji ostaju, o tome se ne govori, kao ni o neizbježnu propadanju tijela. Saudek tipično fotografsku temu vrijeme prikazuje najeksplicitnije moguće, slikajući iste ljude u različitom vremenu, u istoj poziciji, ispred istog zida. Nekad u to upleće i seksualnost (koja nas u obliku erotičnosti i ljubavi spašava od osjećaja koje nosi spoznaja da smo smrtni) fotografirajući par koji je prvo odjeven, a zatim gol, ili je na jednoj fotografiji prikazan dio para gol, a drugi je odjeven, dok je na sljedećoj slijed obrnut. Razodijevajući tako ponekad ženu, ponekad muškarca, Saudek ih svodi na isto, iako različito — na čovječnost koja ne može uteći činjenici života i prolaznosti. Vrijeme Saudek ponekad, na isti način, prikazom istih ljudi, fotografiranih u različito vrijeme, prikazuje kao nedostatak samoostvarenja, kao u fotografiji Leptir koji nikad nije poletio ili pretvara u priču Sudbina koja se spušta do rijeke i prati dva nevina djeteta. Drugi tabu koji Saudek otvara jest onaj ljepote. Ne može se reći da on fotografira izrazito ružna tijela, nego pokazuje činjenicu običnosti, iznevjerujući očekivanja promatrača ukusa odgojena časopisima i reklamama, gdje se prikazuju izrazito uljepšana tijela. Dojam prikazivanja najvažnijih tema, onih koje krše tabue, pojačava se uvijek istim Saudekovim načinom stvaranja fotografija. Likovi pred istim oronulim zidom. Crno–bijele fotografije, s bojom koja se probija, doimaju se kao da su napravljene u prošlim vremenima, s početka prošloga stoljeća, prvih ručnih bojenja crno–bijelih fotografija. Na svakoj fotografiji zbog toga upisuje godinu nastanka printa umanjenu za sto. Saudek još jednom pojačava osjećaj protoka vremena ispod svakoga printa ispisujući godinu fotografiranja, što želi reći da je fotografija snimljena desetak i više godina prije nego što je razvijena i da ono što je sada na fotografiji također pripada prošlosti. Razvoj i propadanje, odsutnost onoga što gledamo na fotografiji u sadašnjosti, ukazuje na krhkost i virtualnost onoga što zovemo prošlost i budućnost.

Dina Ivan