RAFINIRANI SADIZAM VIDEOZAPISA

RAFINIRANI SADIZAM VIDEOZAPISA

Ako nam je stalo do poniranja u nečiste savjesti rasizma, kolektivne krivnje i bjelačke noćne more, onda se treba obratiti proroku Hanekeu

Statični kadar pariške buržujske kuće. Žena izlazi. Nepoznati ljudi hodaju ulicom. Prolazi automobil. Pjev ptica sudara se s filmskim partiturama. Kao da je riječ o posve običnu danu. No, što mi to zapravo gledamo i zašto? Dvojbe nestaju kad slika počinje nestajati u fast–forwardu. Sve je to, dakle, bila iluzija. Ono što promatramo fantomski je videozapis adresiran onoj istoj ženi koja je izlazila iz kuće i njezinu mužu, uredniku emisije o knjigama na francuskoj javnoj televiziji. Zovu se Anne i Georges, jer se tako zovu svi heteroseksualni parovi u Hanekeovim filmovima (u Šaljivima igrama upoznali smo, recimo, njihove austrijske varijacije Annu i Georga) i pripadnici su pariške inteligencije, zaštićeni od vanjskog svijeta krugom društveno homogenih prijatelja. Adresa pošiljaoca je nepoznata. Jer, Hanekeova opsesija videom kao medijem trajna je i postojana. Započela je još u njegovim ranim dugometražnim esejima o odnosu medija i nasilja, sublimiranim u trilogiji koju čine Sedmi kontinent, Bennyjev video i 71 odlomak iz kronologije slučajnosti. Potom se nastavlja u najrazornijem obliku u Šaljivim igrama, da bi kulminirala tezičnim prosedeom Skrivenoga, kojem je lani u Cannesu promaknula Zlatna palma, ali je osvojio nagradu za najbolju mizanscenu. Možemo li vjerovati pošiljaocu vrpci i njegovoj kameri? Što one uopće znače Georgesu i nama? Jer, između filmskih slika i videozapisa koji pregledava Hanekeov bračni par na svom plazma–televizoru ne postoji nikakva razlika. Ista nevidljiva kamera poslije će biti postavljena u neugledan apartman na pariškoj periferiji, koja tada još nije bila u plamenu. Zaposjela je njegov mrtvi ugao, fizički i psihički. No, ovdje nisu skriveni samo kamera i njezin snimatelj, nego i sam čin snimanja u procesu paranoje. Kako je, pisao Lacan, kriminalac i histerik imaju nešto zajedničko. Obojica nešto skrivaju. Samo što kriminalac zna što skriva, a histerik ne zna. Kao i u Šaljivim igrama, vremenska ubrzavanja i usporavanja videovrpce mijenjaju percepciju onoga što promatramo. Za Hanekea, rafinirana sadista, film je bio i ostao strogo matematičko načelo. No, reakcije njegovih protagonista, koje uokviruje u seriji dugih i statičnih kadrova (promatrati razgovor fenomenalnoga Daniela Auteila i njegove majke Annie Girardot) nikad nisu spontane, nego programirane. A sama uloga vrpci više je ontološkoga karaktera. Dakako, krivnja najprije pada na Arape. No, ako bi nekog trebalo optužiti kao pošiljaoca, to je onda Georges. Jer, vrpce nisu ništa drugo nego odraz njegova unutarnjeg stanja. No, kako film odmiče, tako autor zamjenjuje osobno političkim, pa vrpce počinju ukazivati na neuralgične točke suvremenoga francuskog društva. Ali one se u svojoj univerzalnosti mogu odnositi i na one austrijske. Haneke ih je detektirao preciznošću kojom to čine njegovi sunarodnjaci Urlich Seidl i Hubert Sauper, kao najvjerniji sljedbenici autorove političke retorike. Zato zanemarimo pompozne rasističke oskarovske lekcije poput Haggisove Fatalne nesreće. Ako nam je stalo do poniranja u nečiste savjesti rasizma, kolektivne krivnje i bjelačke noćne more, onda se treba obratiti proroku Hanekeu. Ta riječ je o čovjeku koji je u Skrivenom predvidio upravo ono što će se nekoliko mjeseci poslije dogoditi u gorućim pariškim predgrađima, ali i detektirao uzročnike tih istih nemira. Zato pažljivo promatrajte završni kadar filma s učenicima koji izlaze iz škole. Zapazit ćete da se u tom trenutku dogodila naizgled obična stvar, ali u isti mah užasna, koja otvara vrata u mnogo mračnije odaje. Tada Hanekeova brutalnost više nije površinska, kako nam je to poručio Pierrot. Ako niste shvatili, još vam ostaje rewind–taktika šaljivih igrača Petera i Paula.

Dragan Rubeša