Poslije svršetka igre

Poslije svršetka igre

Redatelj u izvrsnoj suradnji s glumicama, a potom i publikom, koja im je u neposrednoj blizini, nastoji pristupiti Čehovu putem iskustva teatra apsurda i fizičkog teatra gradeći skicu koja bi sudbinu sestara predočila u današnjem vremenu

U međuvremenu sve očiglednijega tihoga gašenja Teatra &TD, od kojega kao da zasada ostaje samo ime prostora u sklopu novoimenovane Kulture promjena SC, pojavilo se nadasve zanimljivo novo redateljsko ime. Nije posve nepoznato. Prvom profesionalnom režijom Dario Harjaček predstavio se na početku ove sezone na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu sa ne baš najsretnije za početak izabranim, samoubilački intoniranim tekstom, prethodno i iz polukružne dvorane Teatra &TD u Zagrebu poznata austrijskog autora Wernera Schwaba (1958 – 1989) Uništenje naroda ili moja su jetra besmislena, gdje je izazvao nemalo iznenađenje. Pokazao je osebujan redateljski rukopis, kako u pogledu likovnog oblikovanja scenskoga prostora, tako i s obzirom na izvrsnu suradnju s glumcima, koje je kao pojedince i ansambl potakao na obnovu izražajnih mogućnosti, oslobađanje svake rutine u smionu iskazu groteskne satiričnosti. U normalnijim kazališnim okolnostima ta bi varaždinska predstava već gostovala u Zagrebu, a mi se možemo nadati da će sudjelovati na Danima satire ili nekoj sličnoj prigodi, kada će se o njezinoj provokativnoj pojavi možda više govoriti. U suprotnom smjeru sada ide redateljevo istraživanje u prostoru što ga je inventivno za svoju predstavu opremio u maloj dvorani koja čuva ime SEK–a. Nakon razorne podrugljivosti što ju je na rafiniran način razvijao na varaždinskoj sceni, sada se uputio u traženje novog dramskoga intenziteta, koji se ne boji patosa, ali ga hoće dosegnuti na suvremen način. Njegov pokušaj sažimanja drame Tri sestre A. P. Čehova pojavio se upravo istodobno s pokušajem njezina integralnoga ostvarenja u režiji Ivice Kunčevića na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu. Te dvije predstave ne uspostavljaju dijalog, nego se kao većina kazališnih događanja u nas uzajamno zdušno ignoriraju. Ako tri izvrsne glumice mlađega naraštaja, Jelena Miholjević (Olga), Nina Violić (Maša) i Barbara Nola (Irina) možda uzgredno i žele upozoriti na svoje dozrele mogućnosti za uloge iz djela A. P. Čehova, to nipošto nije u prvom planu predstave. U sažetku redatelj u izvrsnoj suradnji s glumicama, a potom i publikom, koja im je u neposrednoj blizini, nastoji pristupiti Čehovu putem iskustva teatra apsurda i fizičkog teatra gradeći skicu koja bi sudbinu sestara predočila u današnjem vremenu. Prazni stolci za goste, koji sigurno neće doći, kao da su ostali za Ionescom, atmosfera uzaludna čekanja od jutra do večeri pred praznim okvirom očeva portreta u mrtvom domu mogla je stići iz Beckettova Svršetka igre i drame U očekivanju Godota, a fragmenti sjećanja na dane koje je osvjetljavala nada, iskazani rečenicama istrgnutim iz Tri sestre Čehova, čine još očajnijom novu situaciju trajna beznađa. Ono što pritom ohrabruje izvanredna je glumačka izražajnost tijelom, glasom, pokretom, smiona sloboda doticanja krajnjih granica razotkrivanja. U vrijeme na stanovit način već zasićeno eksperimentima taj neobičan sažetak samo još izrazitije pokazuje kako bi prava novost danas zapravo bila integralna, čitka, bez nepotrebna premještanja težišta drame, s najboljim glumačkim snagama ostvarena djela klasika, koja su nam sve teže dostupna. Igrajući na stanovit način i našu današnju kazališnu situaciju, Tri sestre u ovom sažetku više nego kao rekvijem za Teatar &TD odzvanjaju kao poziv na neki novi početak, za koji se i u pojedinim predstavama ovoga kazališa u tranziciji (primjerice Žaba Dubravka Mihanovića) pokazuju mogućnosti koje ne bismo smjeli ignorirati.

Marija Grgičević