Polupune tegle s cvijećem

Polupune tegle s cvijećem

Fotografirani prizori uvijek se nalaze u javnom prostoru ili prostoru dostupnu javnosti te su izloženi slučajnu ili namjernu pogledu i komentaru. U njima se prožimaju javna i privatna sfera, otkrivaju ukus i psihologija vlasnika, imovno stanje, talent ili uložen trud...

Na izložbi u sklopu ciklusa Snapshot / Brzo okidanje, koji je kustosica Marina Viculin pokrenula 2004, Igor Kuduz izlaže upravo snapshote — brzo okinute fotografije zatečenih prizora, nastale u razdoblju od 2004. do 2006. Konkretnije, riječ je o sedamdeset fotografija u boji (izrađenih postupkom negativ/pozitiv) s motivima vegetacije izrasle, uz prepoznatljivu ljudsku intervenciju, u različitim urbanim ambijentima. Gledajući ih, možemo si predočiti Kuduza kako hodajući gradom (prepoznajemo segmente zagrebačkih ulica) jednostavnim kadrom fiksira raznolike zelene lisnate biljke, tek ponekad cvijeće, u teglama, žardinjerama, na balkonima, u arhitektonsko–urbanističkim sklopovima, na prozorima, u uredima, gostionicama, čekaonicama, izlozima... Bilo da je riječ o prirodnom raslinju ili mnogo rjeđim aranžmanima umjetnoga bilja, vidljiv je, čak naglašen, angažman osobe koja ga je posadila, postavila ili ga održava. Čak i u slučajevima kada autor pokazuje zapuštene tegle možemo očitati nekadašnji trud uložen u njegovanje takva mikrovrta, za čije današnje stanje kao da je kriva epidemija entropije prije negoli čovjekova nebriga. Razlozi sadnje i postavljanja biljaka u određene prostore mogu biti različiti, od utilitarnih do estetskih: prekrivanje golih zidova, zaklanjanje rešetki, ograničavanje pristupa, ozelenjivanje betonskog sivila, no svima je ipak zajednički cilj ukrašavanje ili, kako se to voli reći, oplemenjivanje prostora, kako god to izgledalo ili u što se god izrodilo. Mogu to biti skladne i bogate tegle sa cvijećem na balkonima, rijetko posađeni cvjetići u predimenzioniranim žardinjerama, kojekakvo lisnato raslinje poslagano u raznolike formacije, hipertrofirani ili ogoljeli, gotovo nadrealistički aranžmani, neke od verzija poslovičnoga fikusa, nasadi kaktusa ili pak samo travnjaci... Inačice su bezbrojne. No ti većinom skromni nasadi postaju obilježjem nekog mjesta, njegovom inherentnom sastavnicom. Fotografirani prizori uvijek se nalaze u javnom prostoru ili prostoru dostupnu javnosti te su izloženi slučajnu ili namjernu pogledu i komentaru. U njima se prožimaju javna i privatna sfera, otkrivaju ukus i psihologija vlasnika, imovno stanje, talent ili uloženi trud... Vegetacija koju Kuduz odabire za motiv fotografija nikada nije ona koju u parkovima njeguju profesionalci, uvijek je djelo amatera i plod njihova entuzijazma. Amaterizam i entuzijazam vezan uz nebitne stvari javlja se u autora i u prethodnim radovima — povećanim presnimcima iz časopisa za maketare. Kao što izradom maketa ljudi stvaraju vlastite mikrouniverzume, slično pokušavaju i ozelenjivanjem prostora u kojima žive i rade. Veza ovoga ciklusa s ranijim Kuduzovim radovima jest i postupak umjetničke aproprijacije neumjetničkih, čak neobičnih motiva. No dok se primjerice na izložbi Kuća ponavljaju iste slike, ovdje autor govori velikim brojem različitih slika istog motiva. Umjetnik zauzima poziciju voajera koji percipira prirodu kao artefakt. Kuduz, koji i sam obrađuje vrt, suosjećajan je voajer koji u gradu i vremenu u kojemu vapimo za prirodom svaki pokušaj i angažman oplemenjivanja prostora zelenilom doživljava pozitivnim i cijeni ponekad uistinu ganutljiv napor uložen u to. Upravo iz takva stava proizlazi i naslov izložbe Polupuno, koji aludira na poznatu izreku koja odražava pozitivan ili negativan stav prema životu. A ova izložba, koliko god na prvi pogled odavala drukčiji dojam, nedvojbeno je oda optimizmu.

Markita Franulić