Poetika plesnih ispada

Poetika plesnih ispada

Idealna, marionetski profinjena baletnog tijela Bojana Nenadović Otrin nosi neki suvremeni senzibilitet, reskost i brzinu kretnje

Zagrebački HNK ugostio je 31. ožujka i 1, 7. i 8. travnja plesnu predstavu Radio and Juliet, autorski projekt Edwarda Cluga, plesača, koreografa i ravnatelja Mariborskoga baleta. Toga iznimno zanimljiva i darovita autora pamtimo i pratimo od teško nadmašiva i nagrađivana Tanga, koji je u Zagrebu gostovao 1998, a koji je Clugu osigurao međunarodni ugled. I kao što je tada u vodećoj ženskoj ulozi zadivila Valentina Turcu, tako nas je ovaj put Clug zaveo prelijepom Bojanom Nenadović Otrin, a onda i snažnom muškom ekipom plesača, koju uz njega čine Sergiu Moga, Christian Guerematchi, Eugen Dobrescu, Matjaž Marin i Tiberiu Marta. Nedvojbeno je da Clug zna odabrati suradnike i iz njih izvući najbolje, ali i da ima što reći, promišljajući mogućnosti tjelesne ekspresije modernoga baleta. Idealna, marionetski profinjena baletna tijela Bojana Nenadović Otrin nosi neki suvremeni senzibilitet, reskost i brzinu kretnje, koja, iako kreće iz klasičnih pozicija labuđe princeze, nastavlja se u nekim čudnim kutovima i smjerovima. Pokret se lomi, kontrolirano razbacuje, rastrzan jakim unutarnjim impulsima. Uostalom, Bojanu smo, kao gosta iz Njemačke, a onda i kao članicu Zagrebačkoga baleta, gledali i kao Giselle, ali je kao iznimna plesačka osobnost bila mnogo dojmljivija u solu dueta Prazno mjesto Renata Zanelle. Naslov predstave Radio and Juliet, s jedne strane igra zvuka i asocijacija, s druge je strane točno ono što kazuje. Pjesme skupine Radiohead imaju unutarnju moć, napetost i dinamičnu povezanost riječi, melodije i ritma koji se međusobno oplođuju, izražavajući duševnu nelagodu, nezadovoljstvo i osamljenost suvremenog čovjeka. Clug nastoji na toj angažiranosti i atmosferi, koja mu daje zvučnu potku i sjenča lik Juliet, ne samo one Romeove, nego neke, bilo koje hrabre, pametne, senzibilne, mlade žene, spremne za ljubav, i toliko osamljene u svijetu agresivnih, nepromišljenih, naglih, vječno sukobljenih muškaraca. Dok plesači u jednakim crnim odijelima (kostim Leo Kulaš) miruju, sako im je zakopčan, ali tijekom plesnih ispada sakoi se otvaraju lepršajući oko ranjivosti različitih, osobnih, otkrivenih tijela. Jedan je od naslova tekstova objavljenih u programskoj knjižici predstave Retrospektiva neiživljene ljubavi. Umjesto slatke, naslućene strasti, od koje trepere nestrpljiva tijela, Clugova Juliet dobiva limun i — zagriza u njega. Ipak, prepoznajemo i elemente poznate priče iz Shakespearea (iz koje kao da nitko ništa nije naučio, pa je ostala vječna i uvijek aktualna tema), a i činjenica da je glazba Radioheada rabljena u odličnoj suvremenoj filmskoj inačici Romea i Julije Baza Luhrmanna zatvara krug asocijacija. Ljubavni duet, kretanje pod krabuljama (ovdje bolničke maske!), obred nalik tajnom vjenčanju, solo umirućeg (kao i u filmu, tamnoputog) Mercuzija, ali prije svega sjajna scena borbe, kao manifestacija muške energije, ali i plesačkog umijeća, čista i precizna, istovremeno složena u isprepletenim odnosima. I onda, slika kao sudbina, zid na kojem se projicira na sceni viđena borba, ali s osobnim ritmom prisjećanja, usporavanja, vraćanja, povećavanja detalja. A za to vrijeme gore, na zidu (scena Marka Japelja) stoji Julija, a daleko, nedohvatljivo dolje Romeo. Sve pod suptilnom igrom svjetla i tame Gorazda Vevera. Kad govori o svom plesnom rječniku, Clug ističe traženje neočekivanih smjerova pokreta i tijela, impulse koji naviru iznutra, klasičnu baletnu tehniku koju doživljava na drukčiji način, kao da je rastavlja i onda ponovno združuje drukčijom logikom i estetikom kretanja. Iznimna je eksplozivna brzina (koja me podsjetila na najbrži ples na svijetu skupine La La La Human Steps) i pokret, koji je, umjesto mekane sukcesije, više niz trzaja napeta tijela kao čudno programirana mehanizma. Bezumne, razbacane krhke ljudske lutke u opomeni nasilne stvarnosti i tragično kratka leta.

Maja Đurinović