PLES NA ULICAMA LAREDA

PLES NA ULICAMA LAREDA

U Laredu sve moguće, baš kao i u pripovijetkama, jer operira jednom od naših najsjajnijih, najustrajnijih, najopsesivnijih i najsnažnijih želja — otputovati

Interaktivna web–instalacija Journey / being the creation, izvedena u sklopu Velesajma kulture u prosincu prošle godine, što je simulirala pravo i lažno putovanje, pravih i izmišljenih putnika, potpomognuto bazom kolektivnih uspomena, bila je prva faza projekta Laredo, a rezultati interakcije i njezino apdejtanje, vlastito putovanje performativnim web–prostorom, dostupno je i danas svakom posjetitelju adrese http:/tamtam.mi2.hr/laredo. Drugu fazu, drugo, naoko stvarnije, materijalnije putovanje u Laredo (koji je bilo koje mjesto, ne–mjesto, prazan prostor spreman za re–kompoziciju), odigrano je 29. ožujka u dvorani MM i produkciji Banana Guerille i Studentskog centra — Kulture promjene pod naslovom Souvenirs / living the memories. Iako su izvedbeni elementi toga događaja konkretna scena na kojoj se putovanje izvodi, scenografija (ploča s natpisima imena gradova i prijedlozima putničkih aranžmana), videokamere, stalci, monitori, glazba (teški šlageri: Les Champs–Elysées, Sanjaj me...) te, najvažnije, četvero senzibilnih, duhovitih i performativno vrlo uvjerenih i uvjerljivih izvođača: Maja Marjančić, Karolina Šuša, Vladimir Smud i Ivo Kušek, autorica i ravnopravna izvođačica spomenutome kvartetu, Petra Zanki označuje ga izvedbenom knjigom, a ne predstavom, dok izvođače i izvođačice definira i kao pripovjedače/pripovjedačice. Razlika je važna i znakovita za kreativni predložak odgledanih i odslušanih Uspomena / življenih i živućih sjećanja. Pripovijedanje kao takvo začarava slušatelja, prenosi ga u sve ne/moguće prostore i vremena, pripovjedač je kreativan vladar svjetova. Tako je i u Laredu sve moguće, baš kao i u pripovijetkama, jer operira jednom od naših najsjajnijih, najustrajnijih, najopsesivnijih i najsnažnijih želja — otputovati. Biti negdje drugdje, i automatski biti netko drugi, blizak svomu ja, a opet bez naslaga svakodnevne rutine što iscrpljuje, s mogućnošću dosezanja idealnoga stanja (Pariz — grad zaljubljenih, Barcelona — grad u kojem svi plešu, Irska — zemlja u kojoj su ljudi nasmijani i u pabovima se veselo kucaju kriglama piva...), dosezanja sreće, pronalaženja ljubavi. Slogani turističkih agencija, tako banalni i otrcani, tako neuvjerljivi, evidentno neostvarivi, i dalje, usprkos svim racionalizacijama, svim lošim iskustvima, svim inteligentnim literarnim analizama, dostatni su da nas potaknu na sanjarenje, na fantaziju, na traganje za utopijom. Na tom tragu, Souvenirs / living the memories imaginativno je scensko preslagivanje/propitivanje/skladanje uspomena i priča o postojećim i nepostojećim putovanjima, iskustvima, gradovima, zemljama, nastalo neagresivnom jukstapozicijom videozapisa (snimljenih i trenutačno kreiranih), žive glumačke i plesne izvedbe te sudjelovanja publike. Otvorenost izvedbene građe publiku dobrovoljno uključuje u dramaturško interveniranje u predstavu (izborom željena odredišta) i posljedično, uvlači je u kreiranje doživljajno–emocionalnog impakta predstave. Plesne sekvence: break dance–ulomci, apstraktne sekvence repertoara suvremeno–plesnog iskaza kao odmak/odah od pripovijedanja, sentimentalna ilustracija ljubavnog šlagera kao potvrda spoznaje o prolaznosti svega, iako se događaju uživo pred nama, djeluju kao da su već prošli, kao da su već sada — uspomene (s unaprijed voljena putovanja koje iznevjerava). A je li moguća makar i sićušna utopija? Put u Laredo? Jedan od potvrdnih osjećaja daje ova nježna, duhovita i u odgovorima nesigurna predstava, ali sigurna u želji za komunikacijom.

Katja Šimunić