PISCI I KNJIŽEVNICI

PISCI I KNJIŽEVNICI

Kad su se ono prije koju godinu naši literati međusobno pokefali, njihova se organizacija raspala na dvije udruge, pa se tako sad jedna zove Društvo književnika, a druga Društvo pisaca. U doba kad se to događalo, terminološka razlika nije mi se činila odveć važnom, više me je žderalo što je do rascjepa došlo iz političkih, a ne iz strukovnih razloga. Ali, s vremenom sam uvidio kako ni izbor naziva nije slučajan, nego se i u njemu krije nekakva poruka. Tako sam stao time lupati glavu. Pa sam se sjetio da mi to i nije prvi put što se susrećem s razlikom između književnika i pisaca. Dapače, nekad sam tu razliku i sâm isticao, i tada mi se činilo da jasno vidim što ona znači. Kad bi me, naime, prije nekih četvrt stoljeća netko nazvao književnikom, ja bih ga brzo ispravio i rekao kako nisam književnik nego pisac. I, vjerovao sam da time činim nešto važno, dapače, nešto napredno i korisno za naše društvo, književno i ostalo. Jer, naziv književnik tada je djelovao zvučnije i reprezentativnije nego naziv pisac: kao da je riječ o višem činu u vojsci. Naziv književnik podrazumijevao je određenu vrstu društvenoga statusa, a naziv pisac samo posao kojim se netko bavi. Književnik je, dakle, bio nekakva perjanica, čovjek koji sjedi u prvim redovima na svečanim akademijama, dobiva državne nagrade i postaje članom važnih ustanova. U skladu s tim — a prema načelu reciprociteta — on prima od društva (politike) stanovite narudžbe i te narudžbe izvršava. Naziv pisac, s druge strane, označavao je — u mome tadašnjem viđenju stvari — nekoga tko govori samo u svoje ime, dok mu u središtu zanimanja nisu društvene potrebe, nego pisanje samo. On gleda da piše što bolje, a hoće li se to društvu svidjeti ili neće, to ga nije osobito briga. To više što se on od toga društva — naime od njegovih političkih predstavnika — i ne nada ničemu dobru. Ukratko, ispadalo je — koliko god naivno to danas zvučalo — da je pisac divlji literat, a književnik pripitomljen. A sebe sam, dakako, ponosno svrstavao u divljake. Nisam u tome ni tada bio osamljen, ali sam s vremenom počeo opažati kako nas ima sve više i više: sve su brojniji postajali autori koji su sebe proglašavali piscima, a sve rjeđi oni koji su sebe vidjeli kao književnike. Isprva mi se to jako sviđalo: činilo mi se da je dobro što ima tako mnogo ljudi koji su spremni odbaciti udobnost što je pruža status književnika, i prigrliti neizvjesnost — i odgovornost — što je pruža status pisca. Ali, onda sam jednoga dana uvidio da mi taj račun ne štima. Uvidio sam to naglo, odjednom, kad mi se objasnilo kako mnogo danas ima ljudi koji sebe smatraju piscima. Nisu to više sada samo literati, to su i razni kolumnisti, i memoaristi, i kojekakvi drugi mrčitelji papira koji su dovoljno glasni da se mogu dobro prodati na tržištu. Svi su oni pisci i svi sebe piscima nazivaju, a da pritom nemaju ni jednu od onih osobina za koje se meni prije činilo da čine pisce: ni odgovornost, ni rizik, ni moralnu konstantu. Tako mi je puklo pred očima: nisu oni postali piscima zato što je to časnije, nego iz druga dva razloga. Prvo, književnika u nekadašnjem smislu zapravo više i nema. Drugo, pisci na taj način izbjegavaju odgovornost. Da književnika u nekadašnjem smislu nema, jasno je svakomu tko je iole upućen: niti se država danas zalaže za određeni tip literature, niti taj tip literature gura i podupire, niti daje autorima povlastice, niti ih materijalno zbrinjava. A u toj je situaciji logično posegnuti za statusom pisca: pisac nije samo slobodan od svake narudžbe, nego je slobodan i od svake odgovornosti. On piše samo u svoje ime, on se brine samo o dobroj prodaji svoje knjige, pa ga ne zanima kako to s našom knjigom inače stoji, kamo ona ide, i što bi se moglo učiniti da se njezin status popravi. On sebi čak može dopustiti da izjavi kako piše za lovu i kako ga ništa drugo ne zanima. Ukratko, riječi su promijenile značenje, a i pojmovi su promijenili status. Ako nam je nekada falilo pisaca, danas nam nedostaje književnika. Nekad smo vapili za ljudima koji bi bili neovisni o državi i društvu, pa promicali individualizam i sve što uz njega ide, dakle za piscima. Danas nam pak nedostaje ljudi koji bi imali osjećaj odgovornosti, koji bi vlastito djelovanje vidjeli kao neki društveno relevantan čin i koji bi se u skladu s tim i ponašali. Nekada smo imali naglasak na ulozi knjige u društvu, a kakve su te knjige, to je bilo manje važno, pa su zato književnici dominirali nad piscima. Danas imamo naglasak na onome tko je knjigu napisao, na njegovim pravima i njegovoj zaradi, dok nas uloga knjige u društvu ne zanima, pa bi nam dobro došao i pokoji književnik. Kako, dakle, stoji stvar s tim našim Društvom književnika i Društvom pisaca? Da ih izravno pitate, vjerojatno biste dobili vrlo predvidljive odgovore. Oni u Društvu pisaca govorili bi o svome individualizmu i liberalizmu, o onome po čemu su pisci. Oni u Društvu književnika govorili bi o osjećaju odgovornosti i o ulozi književnosti u društvu. A zapravo, i jedni i drugi jasno bi osjećali da im nešto nedostaje: piscima malo odgovornosti, a književnicima malo individualizma. No, možda se i tomu može doskočiti. Možda se jednoga dana osnuje i treća udruga. A tada bi svakako trebalo ozbiljno razmisliti o imenu. Ono bi moralo sadržavati oba elementa, podrazumijevati i književnika i pisca. Moralo bi, dakle, glasiti nešto kao: Društvo književnih pisaca ili Društvo književnika koji pišu.