PAUČINA KAO METAFORA

PAUČINA KAO METAFORA

Silvo je stvorio intuitivna rješenja, koja iluzioniraju prostor međusobnim apsorbiranjem volumena i prostornosti, poput igre i trikova s iluzijskim zatvaranjem i otvaranjem fizičke arhitekture

Silvo Šarić predstavlja se samostalnom izložbom u galeriji Aneks Multimedijalnog centra Luka u Puli kao jedan od laureata bijenalne manifestacije Multimeridijan u organizaciji HDLU–a Istre, koja je u selekciji Zvonka Makovića održana u Puli prošle godine. Osim njemu titula laureata pripala je i Ivanu Faktoru, čija je samostalna izložba uslijedila nakon Šarićeve. Šarić možda više ne pripada najmlađoj generaciji istarskih umjetnika, no zasigurno je dio naraštaja koji čini najzanimljiviji dio umjetnosti na poluotoku, a recentnim vrlo uspješnim izložbama održanim prošle godine, poput velike samostalne izložbe u Muzeju Suvremene umjetnosti u Zagrebu ili sudjelovanja na izložbi PostSkulptura njegov je rad kontekstualiziran i valoriziran i u širem nacionalnom okviru. Radove Silva Šarića uvijek su određivali zanimljivi koncepti, minimalne intervencije i jasne izvedbe, putem kojih umjetnik rješava likovni i prostorni problem, a gdje god postavljeni, postaju do određene mjere site specific–instalacija. U galeriji Aneks, kao i u prostorijama MSU–a prije toga Silvo je stvorio intuitivna rješenja, koja iluzioniraju prostor međusobnim apsorbiranjem volumena i prostornosti, poput igre i trikova s iluzijskim zatvaranjem i otvaranjem fizičke arhitekture — zadanog prostora galerije. Ono što je Silvo pokazao u Aneksu dio je njegova opsežnijeg istraživanja prostora, svjetlosti i percepcije i čini pozitivnu razvojnu liniju njegova dosadašnjeg rada. Nadovezujući se na nizove radova kojima je tematizirao paučinu, njezine pojavne oblike, strukturu, ali i likovne kvalitete, prisvajajući formu paučine, onakvu kakvu nalazimo u prirodi nadovezuje se na njezino simboličko značenje o vremenu i prolaznosti. Paučina, kao i prašina, dokument su taloga vremena, memorije, tragovi su odsutnosti i zaborava. Silvo i dalje projekcijama s paučinom stvara simulirani ambijent, emotivnog i estetskog naboja, no u novim radovima dublje propituje i koncept prostornih odnosa. Projekcija paučine više nije dvodimenzionalna ploha, nego simulira trodimenzionalan prostor, a projekcija je pomno umještena i prilagođena realnom fizičkom prostoru i dimenzijama galerije. Takav simulirani ambijent kao da nas uvodi u polje fikcije, koja je objektivna iluzija stvarnosti. Osim dvije nasuprotne dijaprojekcije smještene na kraćim stranama galerije koje simuliraju arhitekturu/prostor, treći je rad na bočnom zidu, manjih dimenzija, apstraktna, bespredmetna projekcija u kojoj autor superponira projekcije diapozitiva bijelog i crnog kvadrata, pozitiva i negativa, kao svjetla i sjene (sjene kao svjetla manjeg intenziteta), a bliska istraživanjima svjetlosti kakvima se bavi Goran Petercol. Analogne kategorije, svjetlo i sjena tretiraju se kao projicirane forme, kao elementi kojima se manipulira. Projiciranjem svjetla, putem dvostruke dijaprojekcije crnog i bijelog, na površini se oblikuje forma koja se očitava kao određena količina intenziteta svjetla. Slike iz projektora u galerijskom kontekstu, ne mijenjaju samo izlagački prostor, već mijenjaju naše iskustvo i doživljaj umjetnosti. Fizički se prostori transformiraju u imaginarne ambijente ispunjene projiciranim slikama i zrakama svjetlosti. Bitan element kojim slike iz projektora mijenjaju doživljaj posjetitelja u galerijskom je kontekstu upravo svjetlost, jer riječ je o radovima koji posjeduju (vlastiti) izvor svjetlosti, a zatim o bijeloj kocki uronjenoj u mrak te vremenskim okolnostima koje utječu na našu percepciju. Gledatelj je aktivan sudionik uronjen u projekciju, u prostoru galerije kreće se kao riba u akvariju, a na zidu ostavlja sjenu. Na taj način briše se granica između njega i djela, a stvorena atmosfera promatraču uronjenu u polumrak omogućava doživljaj da rad percipira osmozom, kroz kožu.

Branka Benčić