Papillon kulturnoga života

Papillon kulturnoga života

Zvjezdana Bubnjar promicateljica je kulture o vlastitom trošku kojoj se brani pravo na rad, a građanima na kulturu i suživot s gradskom rijekom

Prvo si, ako se ne varam, zapažena kao nadarena spisateljica, pa si pisala i uređivala TV–emisije o filmu, u posljednje vrijeme, u kulturnoj javnosti najeksponiranija si kao kultur–treger. Kultura je, dakle, ovako ili onako, tvoj izbor. U kojoj ti je od spomenutih faza bilo najljepše baviti se kulturom i zašto?

— Pa u ovom aktualnom trenutku, kada kao kultur–treger imam problema u potezanju kulture, jer ova je zemlja prilično autistična kada je riječ o kulturi i kada je treba prepoznati, s nostalgijom se prisjećam studentskih dana, prvih kritičkih tekstova i prvih pjesama — jer su nastajale u neopterećenu razdoblju. Razdoblju kada se isključivo bavilo umjetnošću i kulturom. To je razdoblje bilo isključeno iz politike, zakona, ekonomije i svega onoga što nam sada stvara probleme. Sada treba poplaćati sve te račune, rate kredita i kreditne kartice, od čega čovjeku uistinu padne tonus i moral. A i vjera u ono što radimo često se poljulja. Pomislim da sam barem neka menadžerica u opako moćnoj firmi s plaćenim mobitelom, benzinom i nizom povlastica koja brije isključivo na skupe torbice, cipelice i barbie–kostimiće, a onda pak dođem k sebi i priznam si da je ovo što sada radim, iako teško, moj jedini pravi izbor.

Kao suvlasnica Papillona ostvarila si, čini mi se, iznimno živahan klub i scenu. Koji ti je od programa najdraži?

— Teško mi je reći koji mi je od programa najdraži. Volim vjerovati da će onaj najdraži tek doći. Uz svaki od programa nešto me veže. Tu su dakako i ljudi koji su radili na njihovoj organizaciji. U protekle dvije godine redovito organiziranim kulturno–umjetničkim programima klub smo profilirali kao mjesto susreta i druženja umjetnika, intelektualaca, studenata i svih ostalih posjetitelja, čiji su interes kultura i umjetnost, a nadamo se da će tako biti i nadalje, kad se iskobeljamo iz crne rupe u koju smo upali. Važno je spomenuti da je prva stand–up–škola u Hrvatskoj nastala u Papillonu te da je prva generacija školovanih stand–up–komičara, vođena Markom Torjancem, Slavicom Knežević, Željkom Vukmiricom i Željkom Königsnechtom iznikla iz našega kluba. Osim toga u klubu Papillon održavale su se večeri poezije, predstavljanje knjiga uglednih hrvatskih nakladničkih kuća, spotova već poznatih, ali i mladih, hrvatskih bendova.

Budućnost Papillona, kao i svih brodova na Savi, koji su nekim čudom unatoč sidru svojih zidova svrstani u pokretne ugostiteljske objekte, neizvjesna je. O čemu je riječ?

— Zapravo, riječ je u nebulozi koja nas je stajala novca, vremena i živaca. Naime, kako grad Zagreb nije predvidio brodove, tako za njih nije imao ni primjeren zakon, pa kad se netko uhvatio velikoga pospremanja i sortiranja u ladice, mi smo pospremljeni u pokretne ugostiteljske objekte ili radnje, što nas izjednačava sa, pri čemu nikoga ne podcjenjujem, kestenjarima, prodavačima kobasica, kokičarima... koji imaju radno vrijeme do 23 sata. Nama je objašnjeno da ne možemo dobiti status noćnoga kluba jer nemamo čvrste temelje i da s radom moramo završiti do 23 sata. Jasno da je takvo nešto nepojmljivo. Bez upozorenja i vremena za eventualnu adaptaciju na nove uvjete i djelovanje kako bi se ta besmislica ispravila. Sada se zapravo mijenja i dopunjuje odluka kojom bi se trebao riješiti naš status i omogućiti normalan rad..

Krenula si s inicijativom Ljeta na Savi. Možeš li nam je pobliže predstaviti?

— Opće je poznato da svi veliki svjetski gradovi smješteni na rijekama život grada približavaju i osmišljavaju na rijeci. Mi smo se također potrudili i uspjeli dati prinos noćnom životu na Savi. Brodovi na Savi, kao i oni u Osijeku, a da ne govorimo o Londonu, Amsterdamu ili Beogradu, svojevrsna su turistička atrakcija ovoga grada, te bi trebalo poduprijeti njihov rad kao i dolazak novih, a ne uništavanje života i rada postojećih. Sigurna sam da prostor uz rijeku Savu ima svoju specifičnost, kao i da klupska okupljanja opisana tipa nedostaju ovom gradu. Grad Zagreb treba postati metropolom u pravom smislu riječi, što, jasno, ne podrazumijeva zatvaranja okupljališta mladih željnih kulturnih događanja i urbane zabave ili limitiranjem radnog vremena klubova do 23 sata. Projekt Ljeto na Savi još je na papiru. Čekam sastanak s Turističkom zajednicom grada Zagreba i njezinom direktoricom gospođom Amelijom Tomašević, koja je u našem kratkom razgovoru pokazala da je osoba s vizijom i željom da oživi život na Savi. Vjerujem da bi naša suradnja mogla biti vrlo uspješna, jer ukoliko nema entuzijazma i vizije, ništa se dobro ne može realizirati. Cilj je stvoriti mjesto koje će postati od općeg interesa građanima i posjetiteljima grada Zagreba, a ostvarit će prepoznatljiv identitet klupskoga prostora u kojemu će se svi oni koji žele uživati u kulturnoj ponudi kluba, tj. našega grada, osjećati dobrodošli. Ponudili bismo koncerte, predstavljanja, književne večeri, izvođenje malih dramskih formi (od monodrama do popularne stand–up–komedije) te raznih drugih zabavnih i zanimljivih kulturnih sadržaja u skladu s osnovnom idejom, a to je: promicanje kulture.

Osjećaš li rijeku Savu, kao Zagrepčanka, integralnim dijelom svojega grada?

— Apsolutno. Sava je rijeka moga djetinjstva i mojih predaka. Moja je mama odrastala kraj rijeke Save, baka također, a ja sam kao dijete s mamom odlazila u Gredice, naselje uz Savu, uz koje me vežu najljepša sjećanja. Mama mi je pričala kako se kao dijete kupala na savskom kupalištu i Sava je u prošlosti mnogo značila Zagrepčanima. Danas je njezino značenje marginalizirano, što je velika šteta, jer život se oduvijek odvijao uz rijeke i nema mnogo slučajeva, barem ih ja ne znam, da je grad odbacivao svoju rijeku i bježao od nje. Sava je lijepa stara zagrebačka dama, pa je tako treba i tretirati.

Razgovarao Kruno Lokotar