Osebujna koreografska škola

Stuttgartski balet, Dutch dance, too, koreografi Hans van Manen, Jirí Kylián, Itzik Galili, Paul Lightfoot i Sol León

Osebujna koreografska škola

Zbog velike težine koreografija i visokih tehničkih zahtjeva u predstavi sudjeluju samo prvaci i solisti Stuttgartskog baleta

Stuttgartski balet premijerno je izveo večer nizozemskih koreografa pod naslovom Dutch dance, too. Predstava želi podsjetiti na osebujnu nizozemsku koreografsku školu proizašlu iz Nizozemskog plesnog kazališta — Nederlands Dans Theater (NDT), kao i na njezine stožerne ličnosti Hansa van Manena i Jiríja Kyliána, koji su neraskidivo povezani i sa stvaranjem Stuttgartskog baleta te njegovim prerastanjem u jedan od najvažnijih svjetskih baletnih ansambala.

Obnovljena su dva komada praizvedena u Stuttgartu, Kyliánov i Galilijev, dok su Manenova koreografija, kao i ona Lightfoota i Leónove, praizvedene u Den Haagu. Riječ je o četirima različitim djelima što ih povezuju sličan senzibilitet i estetika poimanja plesnoga pokreta. Predstavljeni mladi koreografi njeguju suvremen izraz u kojem slično razmišljaju kao njihovi stariji uzori. Zbog velike težine koreografija i visokih tehničkih zahtjeva, u predstavi sudjeluju samo prvaci i solisti Stuttgartskoga baleta. Hans van Manen postavio je balet Mali requiem na glazbu Henryka Góreckog za tri plesačice i četiri plesača, koji su bili izvanredni interpreti toga svečanog plesa. Temeljni melankolični ugođaj glazbe i koreografije ostvaren je savršenom mirnoćom interpretacije, unatoč teškim tehničkim zahtjevima. Van Manen Malim requiemom unosi nešto radosti u rezigniranu sliku svijeta. Kyliánova koreografija Povratak u stranu zemlju na glazbu Leoša Janačeka najstarija je u predstavi, iz 1975. godine, ali doima se kao da je načinjena danas. Kyliánov smisao za ljepotu i poetiku tijela zadivljuje. U dvama duetima i dvama tercetima plesači su u stalnoj interakciji privlačnih i odbojnih sila, koje završavaju lijepim figurama tijela isprepletenih na različite načine. Izraelac Itzik Galili, koji se tijekom devedesetih udomaćio u Nizozemskoj, praizveo je u Stuttgartu 2003. veliki pas da deux Mono Lisa (glazbeni koncept Höfs i Galili). Dvoje izvrsnih plesača Alicia Amatriain i Jason Reilly svojim su akrobacijama pokazali kako ples nema granica i postavili pitanje dokle sežu mogućnosti tijela. Nije bilo plesnih elmenata što ih oni ne bi mogli izvesti. Predstavnici najmlađih koreografa NDT, englesko–španjolski duo Paul Lightfoot i Sol León, postavili su duhovitu predstavu Skew–Whiff. Pokretom i mimikom na glazbu uvertire Rossinijeve opere Kradljiva svraka dočarali su to neobjašnjivo mjesto s neobjašnjivom logikom, ispunjeno snažnim životnim karakterima i glumačkim potencijalom plesača. Katji Wünsche, Stefanu Stewartu i Ericu Gauthieru kao gost pridružio se Paul Lightfoot. Unatoč kojem kilogramu viška, bio je zajedno s ostalima nezaustavljiv u dinamici svojega komada. U predstavi su, uz ostale, oduševili Maria Eichwald, Bridget Breiner, Jirí Jelinek, Mikhail Kaniskin, Ivan Gil Ortega i Filip Barankiewicz, kolege prvaci našega Friedemanna Vogela, kojega gledamo u Trnoružici.

Davor Schopf