ODMAK OD STANDARDA I STEREOTIPA

Izložba profesora Centra za likovni odgoj Jozo Kljaković, Rokov perivoj 4, Zagreb, 20. ožujka – 14. travnja 2006.

ODMAK OD STANDARDA I STEREOTIPA

Centar se uz organizaciju tečajeva crtanja, slikanja, kiparstva i keramike skrbi za memorijalnu zbirku sačinjenu od djela Kljakovića i drugih autora koju je taj umjetnik i profesor darovao uz svoju kuću

Nastavak interesa i ljubavi prema lijepim umjetnostima i potreba za kreativnim izražavanjem i boljim poznavanjem samih likovnih disciplina i tehnika, ili pak njihovim usavršavanjem, često potakne ljude različitih zanimanja, stupnjeva obrazovanja i dobi na upisivanje tečajeva koje nude otvorena učilišta i druge škole i centri. Potreba je možda danas tim veća, jer je iz srednjoškolskih programa, osim dakako Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, istisnut likovni odgoj. Jedna od ustanova koje popunjavaju tu prazninu nalazi se na Rokovu perivoju 4, u kući koja je nekoć pripadala Jozi Kljakoviću. Na toj adresi, naime, od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća djeluje Centar za likovni odgoj grada Zagreba Jozo Kljaković, osnovan početkom sedamdesetih godina. Centar se, uz organizaciju tečajeva crtanja, slikanja, kiparstva i keramike, skrbi za memorijalnu zbirku sačinjenu od djela Kljakovića i drugih autora koju je taj umjetnik i profesor darovao uz svoju kuću. Polaznici su stoga u višestruku doticaju s umjetnošću — putem baštine i posredovanjem svojih profesora. Upravo su se oni, voditelji tečajeva — akademski slikari, kipari i keramičari, okupili i predstavili izložbom u prostorijama Centra. Slikarica Vjera Lalin, poznata i kao ilustratorica dječih knjiga, predstavila se recentnijim radovima, crtežima u kombiniranoj tehnici na kojima nastavlja svoj prepoznatljivi nadrealni izričaj — začudne kombinacije animalnog (ptičjega) i ljudskog — Kokoš, 2002, Melanie I, 2001. Njezin sin, daroviti mladi umjetnik Nikša Lalin, naginje pak formalno posve drukčijem stilu tradicije egzistencijalnoga slikarstva, enformela i postslikarske apstrakcije, u kojoj tek mjestimično probijaju mogući simboli (Pripyat, 2002, Struja, 2001). Nela Gruden, uzimajući za temu svjetske gradove poput Amsterdama i New Yorka, zaobilazi njihovu karakterističnu, stereotipnu pojavnost, te stvara vlastite izmišljene prostore (da se referiramo na njezinu treću sliku sa izložbe, Kuće u izmišljenom prostoru, ulje, 1978), odnosno (nanovo) izmišljene gradove čiju atmosferu osobito potenciraju prodori tirkizne boje. Stvaralaštvo svestrana Ivana Pike Stančića, slikara, dizajnera, glazbenika, naznačeno je novijim radom — Clash, ulje 2001, koje prenosi iskustva popularne kulture, i s dvjema mnogo starijim slikama krajnje reducirane i pojednostavnjene simbolike, Jedan, akril, 1979. i 1 + 1, akril–platno, 1980. Portreti pisca, djela slikara i književnika Rade Jarka, direktora Centra, pokazuju poznavanje likovnih pravaca prve polovice dvadesetog stoljeća. Kipar Nikola Pečko spaja hiperrealizam (portret–bista Mirjana) s momentima apsurda (Jobov potomak i duhoviti Autoportret — sažimanje vlastitog lika unutar banalne torbe). Preplet utilitarnosti i estetike kvalitete u podatnomu mediju keramike zrcali se u izražajnim komadima Dunje Köhn Mirković — tanjur, posuda, jednoroga zdjela. Kao što je napisao Nikica Petrak u uvodnom tekstu kataloga: »Ljudi i dalje imaju potrebu naučiti kako se, u biti, iz vlastitog unutrašnjeg poticaja dolazi do nekog oblika. Netko uvijek u ruke uzima boju, glinu, tvar, prostor i volumen i vlastiti osjećaj za njih. Tome, prirodno, služi i ova izložba, to je njezina svrha.«

Barbara Vujanović