Nužnost pozitivnoga obrata

Nužnost pozitivnoga obrata

Bogatstvo različitosti (skupina autora), Sveučilišna knjižara, Međunarodni centar za obrazovanje novinara (ICEJ) i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS), Zagreb, 2004.

Knjiga je rezultat rada skupine znanstvenika koji u nekoliko tekstova, uglavnom posvećenih novinarima i medijima te izdavački poduprtim od već navedenih organizacija, opisuju problem odnosa medija i nacionalnih manjina.

Prva dva teksta (Siniša Tatalović i Stjepan Malović) bave se prepoznavanjem problema nacionalnih manjina u medijima te okvirno opisuju opće stanje toga odnosa. Opći je naglasak kako postoji inicijalna nedovoljna osviještenost u izvještavanju te potreba da se mimo sile zakona pristupi educiranoj i korektnoj medijskoj svijesti o nacionalnim manjinama. Tatalović još ističe kako je problem nacionalnih manjina unekoliko poboljšan od 2000. naovamo te da su očiti trendovi stalna poboljšavanja. Malović pak ističe kako se uloga medija u tome problemu treba razmatrati sa stajališta različitosti — i medija i mišljenja. Svjestan da problem nije samo hrvatski, nego je prisutan i u svjetskim okvirima, predlaže sve veću nezavisnost i edukaciju novinara. Njemački teoretičar medija i komunikologije Thomas A. Bauer svojim se tekstom teorijski najozbiljnije upušta u spekulaciju o ulozi medija, kulture i komunikacija u pitanjima različitosti. On ukratko uočava nekoliko bitnih ishodišta problema. Početna je problemska povezanost kulturnih različitosti te njihova identifikacija u danim kulturnim uvjetima komuniciranja. Naime, komunikacijom uočavamo snagu različitosti, čime na dvama suprotnim polovima uočavamo različitosti kao filozofijsku ili kulturološku vrijednost. Tu uzajamnu vezu valja iskoristiti pa Bauer stoga medijima daje bitnu ulogu. Oni moraju kritički komunicirati i razvijati medijsku kulturu komunikacije te tako utjecati na odgovornost javne svijesti. Dobro funkcioniranje medijske svijesti iziskuje i savršene ključne ekonomske i političke uvjete. Kako do njih doći, Bauer ne objašnjava. Gordana Vilović i Igor Kanižaj ukazuju na predrasude novinara i novinarki u odnosu na nacionalne manjine. Oboje ističu potrebu poboljšanja novinarskih (etičkih) standarda. Kanižaj u tom odnosu analizira kako mediji tretiraju nacionalne manjine s obzirom na svjetonazor. Tako konzervativni mediji tretiraju manjine kao prijetnju društvu, dok liberalni mediji manjinama daju pozitivnu ulogu. Kanižaj općenito pokušava utvrditi obilježja medija, neke teorijske postavke medijskih predodžaba o manjinama te njihove posljedice, ali utvrđuje i dalji trend diskriminirajućih članaka (potkrijepljenih statističkim podacima), što pokazuje nastavak »kvalitativne tranzicije hrvatskog novinstva koja i dalje traje«. Specifičnost problema u odnosu izbjeglica i medija artikulira Stojan Obradović. On dolazi do zaključka kako učestalu negativnu javnu konotaciju o izbjeglicama proizvode mediji zbog neosmišljena medijskog pristupa problemu, što je samo još jedan poziv za edukaciju novinara. I na kraju, Alemko Gluhak piše o svojevrsnoj hipertrofiji pridjeva nacionalno te poteškoćama koje izaziva njegova nepromišljena i prečesta uporaba. U jezičnoj praksi neprecizna i neutemeljena uporaba pridjeva nacionalno može biti uzrokom mnogih nejasnoća u medijskom obraćanju. Dobro pisanje o nacionalnim manjima iziskuje jasne pojmove. Ovaj kratki pregled tekstova pokazuje kako se Bogatstvo različitosti ne bavi pitanjima ozbiljnih teorijskih utemeljenja, nego je najčešće riječ o analizama koje žele istaknuti nužnost pozitivnog obrata u medijskom praćenju pitanja manjina (ponajprije na području Republike Hrvatske). Možda bi samo trebalo dodati nešto i o bitnoj ulozi političkih odnosa, koji utječu i na medije i na nacionalne manjine, a autori (većinom politolozi) malo ih spominju i analiziraju.

Snježan Hasnaš