Neurotičari iz susjedstva

Neurotičari iz susjedstva

Izborom izvrsnoga dramskog komada, potom izborom prostora igre (atrij kazališta Gavella), odličnom glumačkom podjelom, kao i solidnim izborom ostatka autorskoga tima predstave, Ferenčina je Kvetchom potpisao svoju dosad najuspješniju kazališnu režiju

»(...) — dakle ovaj komad posvećen je ustrašenima«, završava Steven Berkoff Bilješke uz Kvetch, dramu praizvedenu 1986. na pozornici losangeleskoga Odyssey Theatrea. Da se Darija Udovičić Mahmuljin, prevoditeljica Kvetcha na hrvatski, odlučila na doslovni prijevod slenga, u Gavelli bi 4. travnja premijerno zaigralo Gunđanje ili nešto nalik tomu. S obzirom da je Berkoffov Kvetch u svom duhu miljama daleko od doslovnosti, od bilo kakva gunđanja, mrmljanja, brbljanja, laprdanja ili mljevenja, odluka prevoditeljice (ukoliko je o tome riječ) da naslov ostavi u engleskome originalu, posve je na mjestu. Berkoffov komad posvećen onima koji se boje svega i svačega (posvećen, dakle, svima), govori o esenciji straha, o biću straha, o biti posljedica koje ostavlja za sobom vladavina straha. Matrica straha koju Berkoff posreduje i ogoljava uz pomoć petero dramskih likova okupljenih na zajedničkoj večeri dana je vrlo jednostavnim i zato genijalnim postupkom: sve što Frank, njegova žena Donna, Donnina majka i Frankova punica, obiteljski prijatelj Hal te poslovni partner George govore jedni drugima obična je laž. Sve što si međusobno prešućuju — obična je istina. Berkoffovi likovi izgovaraju i izgovoreno i prešućeno. Redatelj Dražen Ferenčina postupkom zamrzavanja likova koji ne govore označava trenutke izgovaranja prešućenoga teksta, teksta unutarnjeg monologa. Ponajprije izborom izvrsnoga dramskog komada, potom izborom prostora igre (atrij kazališta Gavella), odličnom glumačkom podjelom, kao i solidnim izborom ostatka autorskoga tima predstave, Ferenčina je Kvetchom potpisao svoju dosad najuspješniju kazališnu režiju. Berkoffov Kvetch govori o komunikaciji, o rascjepu koji stvara temeljni smrtni strah od odbacivanja, o trenucima u kojima ljudi radije biraju ideju o sebi nego sebe. Upravo je iz tih razloga dobro što je Ferenčina postavio predstavu u nekonvencionalan prostor, automatski je učinivši prisnijom, uvjerio je publiku u sudioništvo, u mogućnost zrcaljenja. Predstava Kvetch uspjela je i u konceptu i glumački: matrica straha protiskuje se s jednakom uvjerljivošću kroz komično, ironično, tragično, groteskno... Izniman sklad petočlanoga glumačkoga ansambla postignut je istodobnom snažnom usredotočenošću na sebe (na dva sebe!), kao i na suigru s ostalima. S jedne strane, glumačko je uporište ansambla u jedinoj točki koja objedinjuje sve likove, a riječ je, dakako, o strahu, a s druge strane u temeljitu razvoju pet različitih karaktera. Jadni lik Franka, koji sama sebe neprestance potkopava, zablistao je u besprijekornoj glumačkoj koncentraciji Enesa Vejzovića. Tretirajući istinu kao tupi predmet, lik Donne u interpretaciji Helene Minić također pronalazi brojne nijanse nadomjesnih, lažnih osjećaja. Panična potreba da se svidi, jer svijet je valjda postao mjesto natjecanja za najpopularniju osobu — motivira i ponašanje suzdržanoga, potisnutog Hala, kojega kreira Janko Rakoš. Blanka Bart Hajoš kao Punica donekle je rasterećena pritiska koji ostali imaju, ali kao po Arhimedovu zakonu, njezino je rasterećenje drugima uteg. Igor Golub poslovno je uspješna i intimno neuspješna Georgea oblikovao realistično, u, ako se tako može reći, dobro prilagođen, svakodnevan inhibiran lik iz susjedstva. Sve te neurotičare iz našega mentalnog sokaka, sav taj strah koji maestralno otvara prostor iracionalnome, a rezultira čirom na želucu ili preispitivanjem vlastite homoseksualnosti, Berkoffov Kvetch u režiji Dražena Ferenčine naseljava u dominantno danas i ovdje, u zbilju odavna opisanu riječju tjeskoba. Ipak, šteta je što je domaća kazališna publika, zavoljevši Berkoffa preko Exitove Dekadencije i Istoka, na ovaj komad čekala dvadeset godina.

Dubravka Lampalov