Neumoljivi žrvanj

Neumoljivi žrvanj

Strukturalna utemeljenost Ljubavnog glasnika na lucidnu prepletanju dvaju vremena nije tek isprazna dosjetka; vrijeme prošlo pripada Leu junioru, a sadašnje ostarjelu junaku

U uvodnom dijelu glasovita igranog filma Ljubavni glasnik iz 1971. Josepha Loseyja (scenarist Harlod Pinter) iznenadi nas, u podnožju plemićkoga ladanjskog zdanja, za živahna natjeravanja dvojice dječaka, zagonetan prizor — prizor pravilno raspoređenih i u pokretu skamenjenih igrača kriketa. Pitamo se: je li kakav ljubitelj igre tako omiljene u britanskog plemstva dao izraditi sadrene igrače u naravnoj velični ili je to neka sila nepoznata podrijetla stvarne igrače trenutno zaustavila u zatečenu pokretu? Dakako, prizor koji bi mogao i danas dojmljivo zaživjeti u kakvu galerijskom prostoru samorazumljivo je obilježje natjecanja koje, koncentracije radi, od igrača i rijetkih svjedoka zahtjevne igre traži — neposredno prije udarca — ukipljenost suspregnuta daha. Dvojaka je važnost te scene za Ljubavnog glasnika; s jedne strane, anticipira prikaz posvemašnje ispraznosti svijeta koji, uporno varirajući svojevrsne okamine društvenih rituala, zapravo nije stigao zapaziti da ga je vrijeme već okamenilo, a s druge: nedvosmisleno skreće pozornost na svu slojevitost Loseyjevih ambicija, koje u obradi događaja vezanih uz trinaestogodišnjeg protagonista Lea (Dominic Guard) što se — ne svojom voljom — našao u središtu skrovite ljubavne afere, sežu mnogo dalje od tek još jednog kritiziranja mrtve britanske aristokracije ili novih varijacija teme nepoćudnih međuklasnih dodira. Zapravo, prispodobljujući žestoki izričaj svojstven filmovima iz ranijih razdoblja svojega bogata stvaralaštva (Vrijeme bez milosti, Betonska džungla, Eva) suspregnutu sadržaju Ljubavna glasnika, Losey detektira zloćudnu imanentnost onih mehanizama svojstvenih dominantnoj klasi što se, bez odgađanja, represivno aktiviraju uvijek kada sustav zapazi da je neka aberacija ugrozila temeljna svjetonazorna načela plemstva — nedodirljivost, samodostatnost i strogu privrženost ritualima. Mogući iskorak sadržan je već u spomenutu uvodnom dijelu Ljubavna glasnika; mlada aristokratkinja Marian — ne mareći za igrače kriketa ili za plemkinje predane lepršavoj konverzaciji — opušteno drijema u ležaljci ; autor — samo njemu svojstvenim postupcima — nedvosmisleno sugerira da izazovno lijepa i putena Marian (Julie Christie) nije onako zalegla slomljena bremenom isprazna života; ona se, vidjet ćemo, nakratko distancirala od svoje klase u ime kudikamo vitalnije ritualnosti — one nesputanih seksualnih užitaka! Umije ih, očito, obilato namiriti farmer iz susjedstva,stanoviti Ted Burgges (Alan Bates), koji naglašenim macho–izgledom (snažna muskulatura, brčine, izravnost) silno odudara od uštogljenih voštanih primjeraka društvenog razreda s vrha, a osobito od Marianina anemična zaručnika grofa Hugha Triminghama (Edward Fox), čije lice resi junačka brazgotina zarađena u ratovanju s Burima. Dvojici muškaraca s različitih pobuda zainteresiranih za Marian pridružuje se i onaj predodređen za žrtvu — dječak Leo Colston, pripadnik srednje klase, koji se provodeći ljetne praznike kod prijatelja Marcusa fatalno zagledao u njegovu zanosnu sestru Marian... Je li taj osjećajni mladić (pun života) u tešku vremenu svoga seksualna sazrijevanja istinski dirnuo ekscentričnu ljepoticu ili mu je uspaljena i manipulaciji vična Marian svjesno namijenila ulogu (ljubavnoga) pismonoše između nje i potentna momka iz susjedstva — teško je razlučiti, no jedno je izvjesno: krhki će se i ranjivi Leo naći u neumoljivu žrvnju ljubavne pomame, bešćutne klasne stege i traumatski teških i posve nerješivih osobnih dvojbi... Strukturalna utemeljenost Ljubavnog glasnika na lucidnu prepletanju dvaju vremena nije tek isprazna igralačka dosjetka; vrijeme prošlo pripada Leu junioru (1900), a sadašnje ostarjelu junaku (Michael Regrave), čije prazno lice — sada tako nalik nekim pripadnicima plemstva — svjedoči o dubokoj osjećajnoj izgorjelosti egzistencije koja je nekoć toliko obećavala. No, dok će se ekscesna Marian moći vratiti svojoj klasi da tamo, u svojstvu uvažene supruge sadrenog vojnika suspregnuto igra zadanu ulogu, dotle Leu — zgaženu i šutnutu iz zatvorena sustava — ostaje tek da osamljenički odrađuje posljednju dionicu svoga života — sada čemerno lišena smisla.

Petar Krelja