Nedjelatna i razorna strast

Nedjelatna i razorna strast

Predstava koja nastaje spajanjem Pesentijeva kazališnog stila, Racineove tragedije i japanskog ansambla sukob je različitih tipova formalizma

Stari znanac domaće publike, francuski redatelj François–Michel Pesenti, ponovno je bio nam u gostima, doduše samo na jedan dan, jer je u sklopu ciklusa vrijednih inozemnih gostovanja u Zagrebačkom kazalištu mladih gostovalo i japansko kazalište Seinendan s Fedrom Jeana Racinea. Ovom klasičnom djelu redatelj se bavio već više puta u karijeri, no tokijska je predstava tek dio većega plana postavljanja istog teksta u četiri različita kulturna konteksta. Zagrebačka publika imala je tako priliku vidjeti dvije Fedre, onu iz Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane na Festivalu svjetskog kazališta prije dvije godine i ovu japansku, dok se onoj iz Damaska, kao i onoj koja će tek nastati u New Yorku, tek može nadati. Nije slučajno Pesenti, kao jedan od redatelja koje je promovirao Eurokaz, i jedan od rijetkih koji su imali prigodu raditi i u domaćem institucionalnom kazalištu, jer je u splitskom HNK postavio Šest lica traži autora Luigija Pirandella, izabrao upravo Racineovu Fedru. Riječ je o kanoniziranu djelu, do danas među glavnim primjerima dobro organizirana komada, klasicističke staloženosti i formalne ljepote, i tako se opire čak i suvremenim čitanjima koja o njemu govore kao o drami gdje jezik zamjenjuje gestu. S jedne je strane zaista riječ o iznimno verbaliziranu dramskom zbivanju, gdje konkretne akcije, u suvremenom ili manje suvremenom smislu, i nema previše, što je Pesenti svakako iskoristio, dok je s druge strane Fedra gotovo istoznačnica za strast, paradoksalno istodobno nedjelatnu i razornu. Jer, unatoč činjenici da se između Fedre i Hipolita ništa nije dogodilo, ostaje krivnja nečinjenja ili, orvelovski rečeno, zločin mišljenja, koban za većinu aktera. Predstava koja nastaje spajanjem Pesentijeva kazališnog stila, Racineove tragedije i japanskog ansambla sukob je različitih tipova formalizma. Za gledatelja je pak najveći problem čitanje kodova koji prate japanski izvođači, čija je gestualnost i mimika bitno drukčija i zato neprobojno šifrirana. No, pogrešno bi bilo pripisati redukciju geste nekoj dalekoistočnoj izvedbenoj tradiciji, jer je i slovenska Fedra bila na isti način sputana. Redukcionistički impuls, koji onemogućuje gledatelju jednostavnu očaranost efektnom scenskom događajnošću, u ranijim je radovima Pesentija doveo do primarnosti vokalne ekspresije, iz koje onda gradi i minimalističku scenografsku začudnost, pa je splitski ansambl natjerao da prenaglašavajući Pirandella skakuće preko rastera željezničkih šina, dok je ljubljanski ostavio u ozvučenom metalnom kavezu promjenjive rasvjete u rasponu od tek jedne svijeće do osvjetljenja i gledališta. Očekivano, slična je i japanska predstava: igra svjetla i tame, s cijelim arsenalom svijeća koje posebno zaduženi član ansambla pali, gasi i prigušuje, jedina je interpretacijska pomoć, no nažalost za dešifriranje treba, osim šifriranog, imati i šifru. S druge strane, vrlo je privlačna sama igra u kojoj se zaista gomila teksta, kako su Racinea opisali na tekst u kazalištu bitno manje oslonjeni Japanci, izgovara gotovo kao bujica krikova. Uistinu trajno na rubu tjelesne izdržljivosti ili tek podupirući takvu iluziju, u trosatnoj predstavi izvođači postižu Pesentijev cilj promatranja njihova intenzivna rada kao slojevite postojanosti u patnji, što je naposljetku i svrha tragedije. U tom se scenskom postojanju, u tekstu koji sâm razara, predstava ni na trenutak ne približava pripovjednom okviru za upisivanje gesti, prije bi se moglo govoriti o hipnotičkom stadiju utjelovljenja uloge, koje na zbivanje ne mora reagirati žestokim pokretom, nego zgusnutošću unutarnjega proživljavanja. Iako možda nedovoljno živahna i privlačna za domaću publiku, koja nažalost i nije pokazala prevelik entuzijazam za egzotično gostovanje i susret s nesvakidašnjom kazališnom praksom, Fedra François–Michela Pesentija i kazališta Seinendan nedvojbeno je kvalitetan nastavak domaćoj kazališnoj sredini, naviknutoj da su gostovanja moguća samo u sklopu festivala, potrebna ZKM–ova ciklusa.

Igor Ružić