NAJVEĆA LJUDSKA IZMIŠLJOTINA

NAJVEĆA LJUDSKA IZMIŠLJOTINA

Michel Houellebecq, Mogućnost otoka, prev. Anja Jović, Litteris, Zagreb, 2005.

Najnovije djelo Michela Houellebecqa znanstveno je fantastični roman s filozofskim pitanjima i mnogo, mnogo gorke ironije i cinizma, koji bismo podjednako opravdano mogli žanrovski odrediti i kao sentimentalni pornić, odnosno cinični ljubić. Kao i u svojim ranijim romanima (Širenje područja borbe, Elementarne čestice, Platforma), i u njemu Houellebecq nastavlja s mučnim, ali nemilosrdnim istraživanjem mračnih strana ljudske naravi, izopačenih vrijednosti suvremene civilizacije, kao i njezinih težnja samouništenju. Slojevitost mu osigurava širok spektar velikih tema: ljubav, seks, sreća, smisao života, mladost i starost, ovisnost i sloboda, religija i znanost, inteligencija i seksualnost, žudnja i žudnja za žudnjom, hedonizam i asketizam. Dok su prije Houellebecqovi likovi bili frustrirani i depresivni zbog svoje tjelesne neprivlačnosti, sad ih muči starost, užas promatranja propadanja vlastitog tijela, otkazivanje funkcija, posljedična odbačenost od društva te neprekidna, i sve jača, žudnja koju je nemoguće zadovoljiti i koja naposljetku prelazi u žudnju za žudnjom. Roman je strukturiran kao autobiografija Daniela1 (izvornika) isprepletena komentarima njegovih kopija–potomaka–novoljudi stvorenih iz njegove DNK — Daniela24 i Daniela25. Dok je život Daniela1 ispunjen strastima, krvavo stvaran i autentičan, životi Daniela24 i Daniela25 virtualne su sjene, neispunjeni, bez radosti i bez tuge. Između njih nema kontinuiteta identiteta, a refleksije novoljudi nad životom svog izvornika (od kojeg ih dijeli nekoliko tisuća godina), kao refleksije razvijenijega stupnja života nad svojim ranijim fazama donekle podsjećaju na distancu i čuđenje kakvi su — pod utjecajem iskustva — prisutni u razmišljanjima svakoga čovjeka o svojoj proživljenoj prošlosti. Kombinaciju vrućih, strastvenih, emocionalnih, štoviše sentimentalnih izljeva i hladne, trezvene refleksije dodatno ironično uslojava činjenica da je Daniel1 bogat i slavan komičar, pa dok on gradi karijeru na komentiranju i ismijavanju ljudskih slabosti i gluposti, njegove vlastite slabosti i gluposti komentiraju njegove vlastite kopije iz budućnosti.

Temeljni događaji koji obilježavaju Danielov život, i oko kojih se vrti zaplet knjige, jesu ljubavne veze s dvjema ženama, Isabellom i Esther, i pristupanje sekti elohimita, koja propagira vjeru u dolazak Elohima (superiornih bića iz svemira), koji će s ljudima podijeliti tajnu besmrtnosti i vječne sreće, što je zapravo paravan za znanstvena istraživanja i eksperimente s DNK. Elohimitima se Houellebecq, jasno, odlično služi kao fenomenalnom prigodom za duhovito ismijavanje fanatizma i kičaste scenografije vjerskih sekti. Prvo je elohimitsko uskrsnuće parodija, izrežirana predstava za mase i medije, no mnogo godina poslije ipak uspijevaju dobiti novoga čovjeka potpuno umjetnim putem iz donirane DNK. Komičnim stapanjem religije i znanosti u (izmišljenoj) sekti elohimita ujedno se i dovitljivo iskazuje da je znanost najjača religija našega doba. Dok su ljudi više–manje raskrstili s praznovjerjem i kojekakvim naivnim vjerovanjima, i dalje bezgranično vjeruju u znanost (osobito medicinu), iako ona nije uvijek vođena etičkim načelima ni altruizmom. Sam Houellebecq jedan je od najuvjerenijih (i najuvjerljivijih) kad je o biološkom determinizmu riječ, jer jako voli na svojim likovima provjeravati teze iz biologije (ponašanje dominantnih i podređenih mužjaka, zakoni selekcije i prijenosa gena, podređenost jedinke ciljevima vrste...). Cijeli roman Mogućnost otoka razrada je teze da je tijelo stvarno ishodište ljubavne žudnje, jer s njime žudnja počinje i završava, a s gašenjem žudnje gasi se i ljubav. Danielova ljubav prema Isabelli prestaje kad ona ostari, a poslije Esther zbog starosti odbacuje njega. Iako je u vezi s Isabellom osim seksa bilo još nečega (Isabelle ima razvijenu osobnost), a u vezi s Esther samo seks (s njom nema drugih zajedničkih aktivnosti), kad sve završi, Esther ostaje najvažnija žena Danielova života i najbolje što mu se dogodilo. Inteligencija i osobnost samo su zgodni dodaci tjelesnoj privlačnosti, koja je stvarna bit ljubavi. Ili, izraženo jednostavnom formulom: spolni nagoni + sentimentalnost = ljubav (matematika je uvijek bila egzaktna znanost). Proizlazi da je ljubav konstrukt sentimentalnih karaktera i jedna od najvećih ljudskih izmišljotina, a potraga za njom utopistički projekt. Houellebecq ni u jednom trenutku superiorno intelektualistički ne podcjenjuje snagu spolnog užitka ni važnost koju on ima u ljudskim životima (naprotiv), ali je istodobno svjestan ništavnosti te »najveće, i zapravo jedine, ljudske radosti«. Njegova je kritika pritom implicitna i vrlo suptilna, pomiješana s crnim humorom, odnosno humorom koji se ruga i na vlastiti račun.

U svrhu oštra obračuna s licemjerjem i sentimentalnošću služi se vrlo grubim i eksplicitnim jezikom, bez elipsi i eufemizama, i bez uljepšavanja. Jedina idealizacija u knjizi (odnosa čovjeka i psa; ne u smislu zoofilije) zapravo ima ulogu ironiziranja (muško–ženskog odnosa). Iako bi se veći dio knjige mogao mirne duše nazvati pornićem, cjelina ima moralističku poentu. Daniel25 otkriva da hedonizam proizvodi ovisnost, da se samo askezom postiže oslobođenje, odbacuje život bez okusa u izolaciji i sigurnosti prema unaprijed utvrđenim regulama, također odbacuje niska, ljudska zadovoljstva, spoznaje da život nema smisla, ali da ga je nečim potrebno ispuniti (samo ne smećem), da je važno odvažiti se na potragu, istraživanje i rizike, ali umjesto traženja sreće i nadopune u drugima posvetiti se vlastitom razvoju i usavršavanju. Iza sve grubosti Houellebecqova jezika i šokantnih etičkih provokacija tako se na kraju ipak naziru astralno čisti ideali, pokazujući da su cinici — tko bi rekao — u biti samo — razočarani idealisti.

Svjetlana Sumpor