Nada je uz mene

Nada je uz mene

Margaret Drabble, Sedam sestrica, prev. Nada Šoljan, AGM, Zagreb, 2004.

Knjiga Sedam sestrica britanske književnice Margaret Drabble otkriva nam da život ne prestaje u pedesetim, šezdesetim godinama, nego da se i dalje intenzivno živi, a jačina životnoga doživljaja ovisi ponajprije o nama. Želim izdvojiti nekoliko redaka koji mogu dočarati ovu nadasve zanimljivu knjigu, čija je svaka stranica, prema sudu »Daily Maila«, užitak: »Sada mi se ništa posebno ne događa, niti će se ikad više događati. Ali to me ne bi smjelo spriječiti da o tome pišem. Ne mogu se oteti dojmu da se u ništavilu krije nešto važno. Ono bi trebalo predstavljati nepostojanje nade, a ipak, čini mi se kako je nada možda još negdje uz mene.« Citirane retke treba shvatiti doslovno i živjeti život, tražeći u njemu ljepotu s izvjesnošću da je odsutnost promjenjivosti u slučaju naše statičnosti jedina izvjesnost u univerzumu. Roman Sedam sestrica sastoji se od četiriju nepredvidljivih dijelova, a nepredvidljivost leži u promjenjivosti perspektive koju autorica postiže igranjem različitih uloga. Mijenom gledišta postiže se zgodna osnova za analizu karaktera protagonista, pri čemu nam je ponuđeno više kutova promatranja. Na prosudbu djela i objektivnost, odnosno odsutnost suda o opisanim karakterima, utječe i stvoreni dojam romana–dnevnika, čija naizgled nepostojana struktura pridonosi uvjerljivosti i zanimljivosti djela. Pristup u kojem se gubi granica između autora i njegova književnog tkanja efikasan je postupak jer se poistovjećivanjem pripovjedača i lika, pripovjedača i autora ostvaruje presudan doticaj između pošiljatelja i primaoca poruke prigodom kojega se odlučujemo za ili protiv dobivene informacije, zauzimajući jasno i obično nepromjenjivo stajalište o pročitanom. Autorica pokazuje smisao za nježne opise prirode, koji zadržavaju ljepotu i punoću i kada se prikazuje odsutnost lijepoga. Opisi krajolika, napose Suffolka, obiluju oblacima mekih uljanih tonova, koji zrcale obrise nasuprotnog krajolika. Pozoran čitalac uočit će da je nebo najvažniji dio autoričina prostora, koje glavna junakinja gubi preseljenjem u milijunski grad u kojem kaže živi: »...pod sivim, turobnim londonskim baldahinom koji sve zatvara.« Odsutnost neba, pitomih krajolika nije razlog za isticanje ružnog i nagrđenog, nego poticaj za traženje privlačnosti u neprivlačnim stvarima. U središtu priče ostarjela je i napuštena žena, koja se iz idilične britanske provincije seli u siromašnu londonsku četvrt. Odlučna da se oslobodi prošlosti, započinje samački život pohađajući tečaj Vergilijeve poezije, koja uokviruje čitavu priču. Kada bolje pogledam, čini mi se da izbor Vergilijeve Eneide nije stvar samo ljubavi prema latinskom jeziku i klasičnoj filologiji; mislim da autorica želi na drugoj razini povezati glavnu zaboravljenu junakinju s mitskim likom, tražeći u zbilji i mitu sudbinsku povezanost. Eneja poput junakinje nosi pomalo zastarjelo ime, junak iz mita i tako opipljiva Candida napuštaju svoja utočišta i odlaze vlastitim putem, razočarani sudbinom onih koji ostaju; i upravo taj moment, čin egocentričnosti, samoživosti, možda je presudan što se družimo s mitološkim Enejom. Prisutna je i stalna moralna dvojba između zla i dobra, pri čemu se protagonistica nepoželjno klasificira, tješeći se klasičnom književnošću da čin sebičnosti može imati i višu svrhu. Skala crnog i bijelog zatvara oči junakinji, baš kao i nama tako, da se zanemaruju fine nijanse sveprisutnog sivila. Što reći o junakinji? U osnovi dosta toga: ona je pasivna, pripada u kategoriju ljudi koji čekaju da im se život jednostavno dogodi, odbijajući učiniti početne korake, ona nije baš tip in loco parentis, što većina žena ne bi mogla izreći, a kamoli prišiti si kao etiketu osobnosti, ona je žena prosječna sredovječna izgleda što sama za sebe kaže da poput većine žena stari lošije od muškaraca. Iako je riječ o različitim likovima, različitim životima, obje žene, kako spisateljica tako i njezina dvojnica, dijele misli, osjećaje, pa i krhotine života. Glavni lik iza sebe nosi propali brak i troje djece baš poput autorice, koja i sama vuče isti teret. Candida je jednostavno spontana i intelektualno radoznala žena koja svoju lošu sreću ne izvikuje na sav glas, nego je živi dan po dan. Junakinjine misli, i još brojnije digresije, pokazuju da iza riječi stoji naobražena žena svjesnija svojih slabosti, nego vrlina. Klasična naobrazba vidljiva je u epskim metaforama, koje pokazuje da je svijet sagledan dvostrukim očima, no kako se ne preuveličava značenje starog na račun novog, tako novo, unatoč čestoj staračkoj boljki, može imati predznak lijepog i dobrog. Čitajući djelo Sedam sestrica dobivam predodžbu zanimljive sredovječne žene, autorice i junakinje, čija razmišljanja nisu ostarjela ni zastarjela, što ide u prilog činjenici da »unatoč mijeni tijela osjećaji, misli i želje bujaju i dalje svojim životom.« Knjiga Sedam sestrica dobila je vrlo dobre kritike i jednoglasno je proglašena duhovitim i zabavnim djelom, a »New York Times« deklarirao ju je kao knjigu za pamćenje. Ono što vas navodi na pamćenje, između ostalog, sažet je način pripovijedanja bez klasičnih književnih zamki u kojima vas pisci neprestano testiraju i preispituju da li ste razumjeli što su monolozima ili dijalozima htjeli reći. Dodamo li tomu da u djelu nema rječnika ulice, kao tobožnjih ili stvarnih aluzija na svijet u kojem živimo, dobivamo vrlo pitak i podatan tekst za čitanje, koji zbog ljepote sadržaja kao i kvalitete izričaja jednostavno moramo zavoljeti.

Sonja Homa