Korak naprijed — dva natrag

Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Sardou – Moreau – Scaramuzza, Madame Sans–G ee ne, red. Alessandra Scaramuzza

Korak naprijed — dva natrag

Riječka Madame Sans–Gee ne ostala je nemoćno visjeti između suhoparne faktografije i nemušte artificijelnosti

Prošle je sezone Talijanska drama postigla mnogo bolje rezultate na maloj sceni Zajc off nego na velikoj pozornici nacionalnoga kazališta. To se i opet ponovilo u ovoj sezoni — dok je Freyev Zločin na kozjem otoku najdojmljivija predstava Talijanske drame u posljednjih pet sezona, koja u nju unosi bitan iskorak ka suvremenom promišljanju teatra, Sardouova komedija Madame Sans–Gee ne (u adaptaciji Moreaua i redateljice Scaramuzze, koja je sažela izvorni tekst i uvelike smanjila broj glumaca) ponovno je vraća dva koraka unatrag. Jer, ono što nam talijanska kazališna i filmska redateljica i glumica Alessandra Scaramuzza (koja potpisuje i dramaturgiju, scenski pokret, ideju za projekcije, zvučne efekte i izbor glazbe) nudi kao moderno čitanje klasika nije ništa drugo doli faktografska doslovnost u potpunosti lišena autorske redateljske vizije. Navedena faktografska usmjerenost možda proizlazi iz dugogodišnjeg Scaramuzzina bavljenja dokumentarnim filmom, no problem riječke Madame Sans–Gee ne, podnaslovljene kao Prljavo rublje Napoleona Bonapartea, jest u sljedećem — ukoliko je Scaramuzza odlučila slijediti povijesne činjenice, ne zauzimati prema njima određeno autorsko stajalište i ne poigrati se historijskom metafikcijom, dakle, ne kreirati fikcijsku, kazališnu stvarnost, nego zasnivati predstavu ponajprije na pozitivističkom stajalištu spram povijesnih činjenica i na naglašenom scenskom iluzionizmu, onda je u tome trebala ići do kraja. Vidjeli smo, naime, neke umjetnički iznimno kvalitetne predstave čija je poetika također bila utemeljena na školski vjerno provedenu mimezisu povijesnih ličnosti i događanja. No, u njima su glumci iznašli gotovo dokumentaristički stil glume, što je osobito važno ukoliko se utjelovljuju svima poznate povijesne ličnosti. A riječka Madame Sans–Gee ne u tome nije uspjela, tako da je ostala nemoćno visjeti između suhoparne faktografije i nemušte artificijelnosti. Scaramuzza u određenim prizorima primjenjuje određena filmska stilska sredstva (zvučne efekte da bi poentirala krimi–priču u tekstu te projekcije što podsjećaju na TV–kalendar, a u kojima se animiranom tehnikom niže tijek povijesnih događanja između činova), kao i teatar sjena (u prizoru koji razotkriva ljubavnu aferu Napoleonove supruge), no i tu do izražaja dolazi školnički doslovna primjena navedenih sredstava koja ne uspijevaju profunkcionirati na umjetničkoj razini, nego isključivo služe kao izvanjski dodaci u pričanju priče. Glumci su ponovno zapali u za Talijansku dramu tipični rutinirani stil glume, unutar kojega se čak i oni čiji talent nipošto nije upitan počesto utapaju u prosječnosti. Čini se da ih redateljica baš i nije uspjela usmjeriti, tako da glumačke kreacije variraju od efektnog, no plošnog i karikaturalnog Napoleona (Bruno Nacinovich koji izgleda poput mongolskoga kana), pa do psihološki ponešto iznijansiranijih (korektna Rosanna Bubola kao Madame Sans–Gee ne, dojmljiv i žestok Mirko Soldano kao njezin suprug Lefebvre). Gost iz Italije Marco Casazza prilično je jednodimenzionalno, blago karikaturalno utjelovio Napoleonova ministra policije, cinična, hladna i proračunata spletkara Fouchéa, dramski lik koji nudi mogućnost mnogo snažnije i slojevitije glumačke kreacije. U ostalim se ulogama pojavljuju Dario Bercich, Toni Plešić (koji je ujedno i asistent redatelja), Alida Delcaro, Elena Brumini, Ivna Bruck, Lucio Slama, Raffaele Sinkovic i Teodor Tiani. Jednostavnu scenografiju i stilske kostime potpisuje Benedetta Ponzoni, oblikovatelj je svjetla Claudio Scaramuzza, animirani film realizirao je Hesam Daneshwar, a zvučnu kulisu Federico Schiavi.

Tajana Gašparović