JOSIP JOE MEIXNER U ZAGREBU

JOSIP JOE MEIXNER U ZAGREBU

Josip Joe Meixner predstavio se kao zreo jazz–pijanist bogatih ideja, dobar improvizator primjerene tehnike instrumenta

Zagrebački je hotel Esplanade 23. ožujka ugostio predstavljanje čitave game novih glasovira slavne bečke tvrtke Bösendorfer, u rasponu od modela koji je za skupocjene jahte dizajnirao glasoviti Porsche, preko velikih bijelih i crnih koncertnih instrumenata, pa sve do najdužega, proširene klavijature. Stariji su modeli te tvrtke nekoć krasili stanove imućnijih hrvatskih obitelji, da bi većina od njih odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata bila oduzeta, uništena ili preseljena na druga mjesta. Najistaknutiji američki jazz–pijanisti godinama nisu marili za Bösendorfer, više su voljeli Steinway, sve dok se glasoviti Oscar Peterson nije pojavio kao jedan od Bösendorferovih najvažnijih reklamnih pulena, na velikom panou koji nije izostao ni na ovoj prezentaciji. A na njoj je pod egidom Come back home kao jedan od demonstratora bio i Joe Meixner, najavljen kao »iznimni jazz pijanist, Austrijanac podrijetlom iz Hrvatske, koji je sedam godina proveo u Sjedinjenim Državama, gdje je svirao s velikanima jazz– i soul–scene«. Budući da je to gostovanje za nas bilo zanimljivo, poduzeo sam sve potrebne korake kako bi mi se omogućio razgovor s tim umjetnikom, no ni nakon poslanih faksova i nekoliko potvrdnih razgovora s ljubaznim damama iz Austrijskog ureda za vanjsku trgovinu, koji potpisuje organizaciju prezentacije, Meixner je tvrdio da ne zna ništa, te me je u maniri velikog umjetnika upozorio da se takvi razgovori moraju dogovoriti barem tjedan unaprijed! Ipak, na intervenciju predstavnika tvrtke, uspjelo mi je umjetniku postaviti nekoliko kraćih pitanja, da bi mi potom 49–godišnji pijanist u prolazu dobacio kako »iskreno misli da bi tek nakon četiri–pet godina, nakon što izda nekoliko diskova jazza, mogao postati zanimljiv hrvatskim medijima«. Ako bih to prihvatio kao izraz skromnosti, a ne nečega drugog, onda je izvjesno da je umjetnik u prijeporu sam sa sobom, s unaprijed poslanim tekstom o sebi, s ranije u Zagrebu održanim jazz–nastupima, s izvođenjem dvaju jazz–standarda na početku domjenka, s promptnim prihvaćanjem poziva za nastup na jesenskom čakovečkom Jazz Fairu te napokon i s uspjelim jazz–nastupom na impozantnom bijelom Flügelu. Na tom se jednosatnom recitalu Meixner predstavio kao zreo jazz–pijanist bogatih ideja, dobar improvizator primjerene tehnike instrumenta, koji vješto i na pravim mjestima rabi i funky–harmonije, i to bez obzira na neke njegove druge glazbene interese. Program je započeo izvedbom poznate Tizolove skladbe Caravan, nagovijestivši profiliran program jazza, da bi odmah potom na vrlo izvoran način varirao popularnu skladbu Sunny, koristeći se elementima klasične glazbe i tradicionalnim stride–jazz–načinom sviranja glasovira. Istančan je i estetski smisao za interpretacije balada demonstrirao najprije u medley setu Gershwinovih melodija te potom u maštovitoj interpretaciji melodije Rodgersa i Harta My Romance, s rafiniranim rastavljanjem akorada. Predstavivši se i kao skladatelj, pokušao je najprije ostvariti sintezu različitih glazbenih pristupa, europskog i američkog, potom je izveo jednu austrijsku sentimentalno–glazbenu impresiju, vješto pretočenu u jazz kontekst. Za dodatak uspjela nastupa odabrao je popularnu melodiju koje se, kako je sam rekao, već zasitio, ali je Besa me mucho odlučio na posve nov način ipak izvesti, i u tome je potpuno uspio. Zanimljivo je da je ovaj put uznemiren i zbog nastupa uzbuđen Josip Meixner konferansu koncerta u Smaragdnoj dvorani zagrebačkoga hotela Esplanade vodio pretežito na engleskom jeziku, no on, priznao to nevoljko ili ne, ostaje za nas i nadalje zanimljiv glazbenik, i to ne samo zbog dobra izvođenja jazza nego i zbog činjenice što je rođeni Siščanin, koji je glasovir maturirao na zagrebačkoj Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog te ga svakako možemo smatrati dijelom malobrojne hrvatske jazz–dijaspore.