Jednostavno dobra kuća

Jednostavno dobra kuća

Riječ je o pomno i studiozno razrađivanu objektu, javnosti prvi put predstavljenu u idejnom projektu 2003. na 38. zagrebačkom salonu arhitekture. Nakon Krapinskih Toplica upravo će kuća u Delnicama na najkvalitetniji način riješiti pitanje kontekstualnosti. Već u obrazloženju projekta Kasun i Plavec istaknuli su svoje tipološko polazište u afirmaciji tradicijske gradnje kontinentalne Hrvatske

Otkako su se tijekom 2003. pojavila prva ostvarenja iz programa društveno poticane stanogradnje ili jednostavno rečeno POS–a do 2006. pod okriljem tog programa izgrađen je diljem Hrvatske niz zapaženih stambenih objekata. Većina ih nastaje u manjim mjestima, mahom dvojna urbano–ruralnog karaktera. Dakako, najvažnija je višestruko nagrađivana stambena kuća u Krapinskim Toplicama arhitektica Ive Letilović i Morane Vlahović (2003), za koju već možemo ustvrditi da pripada jednom od antologijskih ostvarenja hrvatske arhitekture s početka 21. stoljeća. Tijekom iste godine dovršena je i višestambena kuća na Rabu arhitekta Davora Katušića i Produkcije 004. Niz zanimljivih POS–ovih objekata dovršava se tijekom 2004. godine. Među inima i višestambena kuća u Rovinju arhitektice Helene Paver Njirić, u Krapini autorica Vesne Mravinac i Dubravke Vranić te na Cresu, koju potpisuje Studio Capsula, odnosno arhitektice Ivana Ergić, Vanja Ilić i Vesna Milutin. Tim je autoricama za navedenu kuću tijekom 2005. dodijeljena vrijedna nagrada Viktor Kovačić za najuspješnije godišnje ostvarenje. Ono što povezuje navedene kuće njihova je kontekstualnost, odnosno način na koji interpretiraju lokalne karakteristike određenog podneblja. No, važno je istaknuti, iako je riječ o objektima kojima je temeljno polazište kontekst sredine, oni ne teže banalnu uklapanju i prilagođavanju svojih volumena okolini, mahom polururalnom ambijentu, što je, složit ćemo se, odlika svake loše arhitekture, nego ga nastoje kreativno oblikovati i redefinirati, stvarajući nove prostorne vrijednosti, što će nerijetko izazvati negodovanje lokalne zajednice. Neprikrivena i sve agresivnija urbanofobija, čija je najslikovitija metafora turbofolklorna vizura nelegalno izgrađena otoka Vira, zabrinjava i nameće nekoliko pitanja. Na prvome mjestu, jesu li te sredine uopće spremne prihvatiti kvalitetnu i suvremenu arhitekturu? Nažalost, iskustva su, kao što je istaknuto, na nizu primjera pokazala izrazito negativan odnos mještana, po tko zna koji put u povijesti potvrđujući tezu da kultura stanovanja ne ovisi o uvjetima, nego o razvijenosti potreba korisnika. Jedna od kuća iz programa POS–a o kojoj je nažalost bilo premalo riječi, iako vrsnoćom ulazi u sam vrh domaće recentne produkcije, višestambena je kuća u Delnicama arhitekata Vladimira Kasuna i Ivice Plaveca. Riječ je o pomno i studiozno razrađivanu objektu, javnosti prvi put predstavljenu u idejnom projektu 2003. na 38. zagrebačkom salonu arhitekture. Nakon Krapinskih Toplica upravo će kuća u Delnicama na najkvalitetniji način riješiti pitanje kontekstualnosti. Već u obrazloženju projekta Kasun i Plavec istaknuli su svoje tipološko polazište u afirmaciji tradicijske gradnje kontinentalne Hrvatske, gdje se organizacija stambenih prostora veže uz dominantnu uzdužnu komunikaciju, odnosno trijem ili ganjak. To načelo najočitije je pri analizi tlocrta, koji obilježuju jednostavnost, logičnost i ekonomičnost. Poigravajući se arhetipskim dvostrešnim volumenom Kasun i Plavec kreiraju dva odvojena jednostrešna volumena, koji se gledani s boka i dalje čitaju kao cjelina. I upravo je to onaj lucidan detalj za koji bismo mogli reći da tu kuću uzdiže iznad domaćeg prosjeka, kada više o njoj ne možemo govoriti tek kao o pukoj gradnji, nego o arhitekturi kao umjetničkom ostvarenju. Afirmativan odnos prema tradiciji očit je u materijalu njezine vanjske ovojnice. Dok su vanjska pročelja i krovište obloženi suvremenim eternit–pločama, unutarnja pročelja obložena su drvenom oplatom. Poigravanje reljefnošću kombiniranjem okomitih i vodoravnih drvenih letvica stvara se poseban dojam topline pročelja prepun svjetlosnih efekata, koji dodatno razigrava tu i tamo pokoji otvoren prozor ili škura, budeći u nama daleke asocijacije na glasoviti Vitićev drveni neboder. Ako bismo za dobro arhitektonsko djelo mogli reći da je ono ostvarenje komu se ne može ništa dodati, a jednako tako ni oduzeti, onda bismo i kuću Vladimira Kasuna i Ivice Plaveca jednostavno mogli nazvati dobrom.

Krešimir Galović