Iz boje u boju

Iz boje u boju

Članice i članovi Nacionalnoga orkestra iz Toulousea pod dirigentskim vodstvom Tugana Sokhieva (24. ožujka, Svijet glazbe, Dvorana Lisinski), prikazali su respektabilan reproduktivni standard dobro ugođena muziciranja

I što je zapravo glazba, pita se autor u čuđenju otkrivanja tajni od samo dvanaest tonova, uz koje će, primjerice, Boris Papandopulo ponajprije pronaći »baratanje melodijama s ritmom kao njezinim osloncem i harmonijom kao svjetlijom ili tamnijom odorom«! A u svojoj nižoj ili višoj tonskoj frekvenciji ta će odora na kraju doplivati do boje kao fizički neopipljive tvorbe, čije glazbeno ime nudi osjetilni užitak od tisuću i jedne noći. I baš će iz boje u boju, poput zlatnoga reza najfinijega tkanja, jedan kasnoožujski i jedan ranotravanjski koncertni program pred zagrebačko slušateljstvo rasprostrti mnoštvo tema u različito osjenčanim melodijama, u kojima snagom i izražajnošću svih registara solo orguljske kraljice prizivlje brojčano jači orkestralni instrumentarij kao spremnik glazbe sa svim njezinim tehničkim i umjetničkim gradbenim parametrima. I što je onda zapravo glazba? Prasak jezgre atoma s bojom kao inicijalnim kosturom, okvirom i posljedicom tonske premetaljke, uz koji su i orguljaš Danijel Drilo za kućni domjenak u Salonu Očić (5. travnja), kao i članice i članovi Nacionalnoga orkestra iz Toulousea pod dirigentskim vodstvom Tugana Sokhieva (24. ožujka, Svijet glazbe, Dvorana Lisinski), prikazali respektabilan reproduktivni standard dobro ugođena muziciranja. A ako se nešto iz boje u boju doista kupalo u bojama sola svih drvenih i limenih puhača, udaraljki i pripojenih gudača s istaknutim drugim violinama, kontrabasima, harfom i klavirom, onda je to zacijelo bio slučaj s djelima s rasporeda gostovanja Nacionalnoga orkestra iz Toulousea. Iz kuta uvodne, a po boji i kontrastu već praskovite točke na način simfonijskoga scherza Čarobnjakov učenik Paula Dukasa, središnjica i zaključnica večeri s glazbom učenika Stravinskoga i učitelja Rimskog–Korsakova, u gradaciji je orkestralna sloga još više napela odlično intonirane žice francuskoga ansambla. A kako i ne bi kad iza tuluškoga i opernoga i koncertnoga iskustva stoji ime donedavnoga šefa dirigenta Michela Plassona s nebrojenim snimkama i živim izvedbama i projektima diljem svijeta, u koje se od prošle godine vrlo dobro uklopio i novi umjetnički ravnatelj, tridesettrogodišnji Vladikavkazanin Tugan Sokhiev. Cijeli program kontrolirajući odrješito i precizno s vrlo muzikalnom provedbom osjetljive dramaturgije simfonijskih boja, mladi je maestro razigrao orkestar do punine zvuka u prepletaju izdvojenih dionica, osiguravši izvedbama logiku gradacija u kontrastima čestih agogičkih i dinamičkih promjena. I lijepo se u nenamjernu natjecanju čulo kako je negdašnji učenik Stravinski mnogo dobra naučio od učitelja i po tuđim partiturama samopozvanoga instrumentatora i orkestratora Rimskog–Korsakova, da bi već u mladoj, ruskoj (folklornoj) fazi iz 1910. i u gradu (Parizu) i u svijetu isti učenik Igor pokrenuo akciju za (ipak) drukčijom (samo svojom, tada /odveć/revolucionarnom) bojom glazbe ranoga 20. stoljeća. Zažarila se tako pariška publika uza Žar–pticu Ruskoga baleta Sergeja Djagiljeva, a kasnije suite za koncertno izvođenje zaživjele su i bez pomoći Fokinova koreokoraka. Sve do našega (zagrebačkoga) dana (i) sa starinski sjetnim (pitomim) retušom Uspavanke na način Staroga dvorca Musorgskoga, ali i s pridjevkom novoga mirisa ritma/boje/harmonije u Paklenom plesu kralja Kaščeja i kornističkih signala za (ponovno) pitom zvon široko razvedene narodne (slavenske) teme iz Finala. Tisuću i jedna noć Šeherezadina pričanja, pak, u početnome je motivu Nikolaja Rimskog–Korsakova dovela do manje bajkovito tajnovite, a više majstorski orkestrirane palete instrumentalnih boja sa zanatski i tehnički ne odveć preciznim istupima koncertnoga majstora tuluškoga orkestra, Malcolma Stewarta. Sljubit će se ipak po autoru u skladu boja violina i harfa, da bi kao Šeherezada i Sultan ispričali brodolom strasti i izbjegnute tragedije, a sve u slavu glazbe od vrle (stare) škole i primjerne reprodukcije Nacionalnoga orkestra iz Toulousea i dirigenta Tugana Sokhieva. Duboko u srednji vijek, u potrazi za dalekom bojom što iz boje u boju gradi i mijenja sliku renesanse, ali i baroka, sve do naših suvremenika, zaronio je hrvatsko–njemački glazbenik Danijel Drilo kao produžnica i prijenosnica orkestralne krošnje ispod orguljskoga pedala i dva manuala. I sve se obojilo u registrima kraljice svih glazbala, pa bila ona i kućnoga, elektronskoga oblika, a Drilovo hajdelbersko i manhajmsko znanje i vještina spretno je zavrtjelo igru tonova od plesne Estampide iz kodeksa iz Robertsbridgea, do najnovijih kajdi Anđelka Klobučara, što su pod nazivom Tokata i fuga Danijel Drilo te salonske večeri doživjele i svoju praizvedbu. Klobučarova akademska učenost i karakteristična odmjerenost u stilu i emociji istodobno su prizvali i sveeuropsko (kontrapunktsko) nasljeđe Franje Dugana st. s Tokatom u g–molu iz 1895, a Clerambaultova Suita na drugome tonu jednako polifon učinak u svjetlu prirodne, visoko razvijene barokne okoline i francuskoga kompozicijskoga parfema. Mladobarokni tokatni pokret talijanskoga Bacha Girolama Frescobaldija u Danijelu Drilu pronašao je suptilna tumača nenametljive geste, uz čiju će se boju temeljno svijetle (gotovo belkantističke) rezonancije lijepo obojiti i plesna intonacija minijature španjolskoga ranobaroknoga skladatelja Sebastiana Durona. U ranohrvatsko orguljsko blago važan je prinos unio i Talijan Andrea Antico iz istarskoga Motovuna (zato ga muzikolog Županović i kroatizira kao Andrija Motovunjanin), čije Frottole iz 1517. drže korak s razvojem mediteranskoga i srednjoeuropskoga instrumentalnoga buđenja. I u izboru pojedinih registara/boja lijepo je to naznačio i Danijel Drilo u tipu smirene interpretacije bez suvišnoga (agogičkoga) kićenja, što će u listanju povijesnih stranica literature za orgulje postupno stići i do moćnijeg akorda guste harmonije s reskom disonancom kao suparnicom odmorišta konsonance, u harmonijski neprekinutoj potrazi za tamnijom i(li) svjetlijom, rekao bi Papandopulo, glazbenom odorom.