Dramski anakronizam

GSK Kerempuh i Glumačka družina Njarnjasi, Vladimir Stojsavljević, prva žena, druga žena, red. Vladimir Stojsavljević

Dramski anakronizam

Crna Stojsavljevićeva komedija u jednome činu stilski varira od realističke scenske konvencije do (također danas omiljene) apsurdne groteske, replike od duhovitih i satirično oštrih do istrošenih, banalnih i gotovo trivijalnih

Egzorcizmi prošlosti omiljena su dramska tema u tzv. tranzicijskim zemljama, a — kao što učinkovito svjedoči najnovija Ronconijeva teatarska uspješnica Il silenzio dei comunisti (tišina, šutnja, muk komunista) u susjednoj Italiji — ona nije nepoznanica ni na Zapadu, u zemljama gdje je nekadašnja povijesna ljevica bila bitnim čimbenikom političkog i, uopće, javnoga života. Obračun ideologija, poraz jedne i pobjeda druge, na kraju povijesti, doista može biti izazovom dramaturgu, koji, ponajprije, mora odlučiti kako će tom fenomenu pristupiti. Vladimir Stojsavljević, dramatičar i redatelj, odlučio se za »laku (crnu) komediju«, kao i za interferenciju s još jednim motivom koji je u njegovu djelu nazočan od sama početka — a to je, dakako, ljubav. (Prvo Stojsavljevićevo izvedeno dramsko djelo zvalo se, znakovito, Ljubav i država, Split 1985.) Neposredno nakon smrti (?) umirovljena oficira JNA Milana u skromni stan njegove prve žene, katolkinje (kako je izrijekom određuje autor) Matilde, dolazi njegova druga žena, skojevka (i to je autorova definicija, premda je taj termin danas poprilično obesnažen) Vesna, tražeći od nje da posreduje kako bi pokojni Milan bio ukopan uz crkveni obred — naime, uz nazočnost (katoličkoga) svećenika. Dvije žene, u žestoku verbalnom obračunu, razmjenjuju životna iskustva i uspomene na pokojnika, pri čemu dolaze do izražaja i njihovi svjetonazori (premda ne uvijek na ortodoksan, očekivan način), čak planiraju otići na zajedničko ljetovanje novcem koji je Milan ostavio — da bi se na kraju, već mnogo puta rabljenim dramskim obratom, ispostavilo da Milan uopće nije umro, nego se (vjerojatno) tek onesvijestio od pijanstva. Takav se preokret, koliko se mogu sjetiti, nalazi u Pirandella, a onda i u najvećega talijanskog humorista, Achillea Campanilea, pa je stoga, za iskusnije kazalištarce, gotovo očekivan, odnosno, svojevrstan subžanrovski sine qua non. Inače, crna Stojsavljevićeva komedija u jednome činu, stilski varira od realističke scenske konvencije, do (također danas omiljene) apsurdne groteske, replike od duhovitih i satirično oštrih, do istrošenih, banalnih i gotovo trivijalnih. Cijeli je komad tako neujednačen, a osobito su mu naškodile autorova apriorna teza o paralelnim svjetovima u društvu danas i ovdje, te njegova statična režija. Prva žena, druga žena doima se kao da je napisana, recimo, 1992/3, kad se još možda i moglo govoriti o oštroj razdjelnici u suvremenom društvu (premda je nametnuti rat rezultirao i suprotnim primjerima, recimo, onima jednostavne ljudske solidarnosti, bez primjesa ideologije ili primijenjenih vjeronaučnih načela), no danas se ta teza doima prilično deplasirano. Neoliberalizam i egzistencijalni strahovi koje je donio i svima, bez iznimke, podario, pomeli su, više–manje, i jednu i drugu stranu, koje, dopuštam, zadržavaju svoja uvjerenja, ali ih više na plakatski način ne ističu, a ponajmanje se (na razini malih ljudi) sukobljavaju floskulama: njih tek ponekad iskorištavaju političari. Naše današnje urbano društvo u velikoj mjeri sliči onomu (britanskom) što ga je Steven Berkoff još 1986. ocrtao u svom odličnom Kvetchu. I to je realnost, i sadašnjost: Stojsavljevićeve Matilda i Vesna, a i njihov Milan — pripadaju prošlosti. I tako, da nije blago stiliziranih, odmjerenih, sjajnih glumica Marije Kohn i Asje Jovanović, koje i svoje likove tumače s određenim odmakom, petnaesti Stojsavljevićev komad prošao bi nezapaženo, ili tek poput ekstemporirana kurioziteta, odnosno dramskog anakronizma. Drugim riječima, tema ljubavi i ideologije još čeka dramsku obradu.

Boris B. Hrovat