DAN KADA SAM DAUNLOUDAO TRISTO ALBUMA

DAN KADA SAM DAUNLOUDAO TRISTO ALBUMA

Doista je predivan osjećaj kada stari digitalni arhiv podataka mogu zamijeniti potpuno novim u iščekivanju novoga spasonosnog zaborava

Bilo je to točno prije mjesec dana kada sam doživio pravu borhesovsku epifaniju. Trenutak kada sam osjetio bezgranično udivljenje golemom digitalnom bazom podataka. Moj prijatelj, kojega ću u tekstu zvati Gurko, donio mi je na rođendanski tulum desetak DVD–a, na kojima je bilo zapečeno više od tristo glazbenih albuma. Mojoj radosti nije bilo kraja. Bio je to rođendanski dar koji se samo poželjeti može. Na optičkim diskovima bila je pohranjena cijela jedna biblioteka antologijskih albuma elektronske glazbe dvadesetog stoljeća (od Iannisa Xenakisa do Alvina Luciera), vrhunci nove avangarde (The Lapettites i Coil), opskurni art–metal–bendovi (Sunn o))) i Earth) te remiksevi svakojakih, meni dragih, izvođača iz domene popularne glazbe (pst... nemojte nikomu reći o dvostrukoj kompilaciji pop–remikseva iz osamdesetih na kojoj su ABC, Soft Cell i Human League).

Multum in parvo — mnogo u malom

Svaki put kad bih uzeo jedan od diskova na pamet bi mi pao Borgesov Aleph iz istoimene pripovijetke — ta točka u prostoru koja sadrži sve točke. Na tom malom kružnom disku, razmišljao sam, bio je pohranjen rad pedesetak predanih glazbenika koji su godinama odlazili u studio, opsesivno radili na kompozicijama, putovali po cijelom svijetu, održavali koncerte, sretali se s istomišljenicima i svoja iskustva pohranjivali na trake i druge zvučne medije. A sad je sve bilo tu — u jednom jedinom disku koji je sadržavao mnogostruke točke njihovih objedinjenih svjetova. »Za koju minutu ugledat ćeš...« kako reče Borgesov lik, »mikrokozam alkemičara i kabalista... multum in parvo!«. U prvim danima svoje nove tečevine često bih nazivao Gurka zapitkujući ga što misli o ovom ili onom albumu s pojedinoga diska. On bi se, zanimljivo, stao izvlačiti s odgovorom da ga svakako mora poslušati idući tjedan. No, nakon nekog vremena i čestih prijateljevih izbjegavanja odgovora zaključio sam da on ili nije imao vremena posvetiti se golemoj bazi albuma koje smo dijelili ili ga oni zapravo i nisu zanimali. Konačno sam ga upitao: »Slušaš li ti, Gurko, uopće te albume?« Našto mi je odgovorio: »Eh, pa ja ih uglavnom prelistavam.« Tu smo dakle — moj površni prijatelj nije bio dovoljno opsesivan, zaključio sam. I nije kao ja s tvrdoglavom upornošću odlučio svaki dan preslušati tri–četiri albuma i koncentrirano ih doživjeti. On ih je samo nestrastveno prelistavao i najvjerojatnije pohranjivao u neki svoj sustav razdiobe. No, kad sam malo bolje razmislio, pomislio sam kako je Gurko zapravo pravi suvremenik današnjega digitalnog razdoblja, koje obilježava preobilje podataka, formata i fajlova. Svakoga je dana bio prištekan na internet i s razmjenskih P2P mreža skidao zanimljive filmove, glazbene albume i galerije fotografija. Kako je toj aktivnosti posvetio dobar dio dana (dva do tri sata), gotovo da i nije imao vremena za potrošnju skinutih fajlova. Gurko je, shvatio sam, i vrhunska umjetnička djela poput albuma Trilogie De La Mort slavne francuske skladateljice Eliane Radigue mogao doživjeti samo kao informaciju — kao čistu obavijest. Samo kao jedan od niza gigabajtova pohranjenih na jednom od tri hard diska svojega kućnog superračunala. Na neki je način Gurko, baš kao i Borgesov lik iz priče o Alephu, odabrao jedan jedini mogući način potrošnje svih tih fajlova koji mu je osiguravao mentalno zdravlje u situaciji digitalnoga preobilja — a taj je zaborav.

Arhivirani zaborav

Ili kako lucidno obrazlaže Borgesov lik nakon što je bio izložen pogledu u Aleph, koncentriranu točku u kojoj se sažimaju sve točke svijeta: »Na ulici, na stubama Concepcióna, u podzemnoj željeznici, sva su mi lica bila bliska. Pobojao sam se da me više ništa neće moći iznenaditi, pobojao sam se da će me vječno pratiti dojam povratka. Na svu sreću, poslije nekoliko besanih noći, ponovo me pohodio zaborav.« I kako to već s borhesovskim arhivima biva, i moje početno udivljenje vrlo je brzo zamijenio i nelagodni osjećaj stisnutosti te klaustrofobije. Bezgranične mogućnosti nepreglednog arhiva počele su i mene malo–pomalo proganjati. Nakon početnog entuzijazma (nakon primjerice šezdesetak odslušanih albuma) osjetio sam zasićenost i stiješnjenost. Preplavio me osjećaj već viđenog i poput Borgesova lika — ništa me više nije moglo iznenaditi. A uskoro me pohodilo i njegovo veličanstvo zvano zaborav. Tako sav sretan pišući ove retke javljam kako već tjedan dana uopće ne zavirujem u onih desetak podacima zgusnutih DVD–a. Gotovo sam zaboravio na njih. Osjećam samo veliko olakšanje i mirnoću. U dokonim trenucima (koji su zamijenili razdoblje opsesivnog preslušavanja albuma) sada se poput Borgesova naratora u priči o Alephu upuštam u velike misli o modernom čovjeku. Vidim ga, kako iPodom i Max ADSL–om opremljen sjedi u svom elektronskom domu »kao u kuli na gradskim bedemima, okružen telefonima, telegrafima... radio–telefonskim uređajima... biltenima«, i kako nafilan svim podacima svijeta dopušta tom istom svijetu da mu hrli u posjet kao brdo suvremenom Muhamedu. I dok tako cijedim misli, usput se premišljam hoću li večeras na DivX–u pogledati najnoviji film Wong Kar Waija 2046 ili možda Kitanova Zatôichija, koje sam prošle subote posudio od kolegice Sandre skupa sa još deset art–filmova iz njezine bogate zbirke. Ah, divne li ironije, pomišljam. Doista je predivan osjećaj kada stari digitalni arhiv podataka (poput onoga koji sam dobio od Gurka) mogu sada zamijeniti potpuno novim u iščekivanju novoga spasonosnog zaborava.

Predrag Madžarević