Blijedi zanosi sigetskih junaka

Blijedi zanosi sigetskih junaka

Produkcija Zrinjskog u Splitu probija se prašumom već viđenoga i ne doseže koherenciju koja bi stalno podizala emotivnu temperaturu i zatezala luk drame do uzbudljive i tragične završnice

Rijedak je slučaj da se u našoj glazbenoscenskoj produkciji neka opera zadrži toliko desetljeća na repertoaru i da uvijek iznova bude dočekivana s tolikim interesom kao što je slučaj sa Zajčevim Nikolom Šubićem Zrinjskim. Enigma Zrinjskog odavno je riješena. Zajc u doba zreloga glazbenog romantizma na arhaični Badalićev libreto majstorski sklada operu koja će melodijski i psihološki inspirativno prikazati važan ulomak nacionalne povijesti, oživiti dojmljivu sigetsku dramu s reljefnim likovima i suprotstavljenim svjetovima što se tako zanosno promeće u apoteozu slobodi i domoljublju. Sjajan melodičar, vrstan poznavalac orkestralnih boja i složena dramaturškog tkiva, na tragu Verdijeva preporodnoga belkanta Ivan Zajc upravo u toj operi pokazuje veliki skladateljski talent, ma koliko njegova orkestracija ponekad djelovala sirovo (bio je bez orkestra i služio se harmonijem ili glasovirom) i po nekim ukusima staromodno. Splitska je opera u više navrata Zajčevo djelo postavljala u kući i na vanjskim pozornicama, uvijek u potrazi za pravim scenskim i glazbenim rješenjima, prateći sudbine i tragičan ritam života junaka. Zanimljivo je da je novoosnovano splitsko Hrvatsko narodno kazalište u ožujku 1941. kao prvu izvedbu ponudilo upravo Zrinjskog u kojemu će se pored magistralnoga Josipa Križaja u ulozi Sulejmana pojaviti i mladi Ante Marušić najavljujući valjda najvećega sigetskog junaka na ovim prostorima. I kada je odlučeno da se osma premijera (4. travnja 2006) u svakom pogledu zahtjevne Zajčeve opere, koja se vraća na scenu splitskoga HNK nakon petnaest godina, povjeri mladoj redateljici Stephanie Jamnicky, dramskoj redateljici na Hrvatskom radiju s malim opernim stažem od pet godina, odmah se postavilo pitanje kako danas prići Zrinjskom i oživiti povijesnu fresku i potresnu ljudsku zbilju, odbjegle snove i okrutnu zbilju. Redateljica se, nakon drukčijih čitanja Zajčeva djela kao tragične ljubavne i obiteljske, a ne ratne drame (Krešimir Dolenčić), vratila u krilo tradicije i akademizma, koji će dosegnuti razinu osviještenosti i kohezije bez rizika traganja za novim stilsko–interpretativnim konceptom. Vanjska slikovitost, koja se rijetko promeće u poetski iskaz, više je u funkciji da se dopadne negoli da otkrije neku novu pojedinost dajući cijelom djelu laku prosvjetiteljsku varijantu i površinski pripovjedački sloj. Premda se Stephanie Jamnicky ne može poreći vizualni estetizam, plastično razmještanje pojedinaca i grupa, izvjesno je da ljepota oblika ne pridonosi otkrivanju dubljega sadržajnog potencijala, posebno u tzv. turskim scenama, oproštaju Eve i Zrinjskog ili ključnoj romanci o gradu, koju Zrinjski pjeva uz radni stol. Životna autentičnost junaka opere koji nadrastaju banalne konstrukcije i niz dosjetki i efekata (napose neprimjerena zvučna simulacija konjskog topota, zveketa oružja i borbi izvan grada u stankama brzih promjena slika, gotovo naivno uvježbavanje hrvatskih vojnika, da se i ne spominje završna kičasta scena sa Zrinjskim koji je sabljom okrenut prema publici!) postiže se temeljitim radom i svježim pristupom, ma koliko se činilo da za to nema dovoljno prostora. Scenografija Dinke Jeričević pokretnim je, nešto suženim, objektima (zidinama) olakšala brzu izmjenu slika, ali je scena izgubila na dubini i dobar dio radnje prebacila na samu rampu. Teško je zamislivo da veliki zastor u obliku šatorskoga krila može dočarati sultanovu palaču u Beogradu ili kasnijim skupljanjem upućivati na skori carev kraj. Otvaranjem gornje platforme i prebacivanjem dijela radnje na zidine Sigeta umanjio bi se osjećaj prizemlja i podruma u kojemu redateljica smješta cijelu radnju. Kostimi Irene Sušac, iz 1991, dobrim su dijelom izgubili prvobitni sjaj, a njihova brzinska obnova nije bila uvijek domišljena i sretna, još manje rađena u suradnji sa scenografom. Crni kostimi turskih ratnika u zatvorenom se prostoru doimaju manje prijeteće, dekorativni stari kostim Eve i Zrinjskog ne slažu se s Jeleninim novim, vrlo je dobar novi raskošni kostim Sulejmana, što se ne bi moglo kazati za ogoljeli kostim crvene ruže, a još manje turske kape, koje se doimaju poput sombrera! Koreografija Miljenka Vikića u zahvalnoj sceni Jelenina sna mogala je pružiti više, kao što je cijelom prizoru nedostajao nadrealan ugođaj. Dobar posao obavio je dizajner svjetla Zoran Mihanović, koji se od početka utjecao sfumatu i blagim reflektorskim mlazovima. Najzanimljivija je dakako glazbena izvedba opere kojom je ravnao Hari Zlodre. Često nejasnu i nedovoljno iscizeliranu izvornu Zajčevu partituru trebalo je pomno pripremiti i uložiti napor da glazbeno–romantične zasade dođu do punog izražaja. Učinjen je doduše znatan napredak od pretpremijere do premijerne izvedbe, ali i dalje, uz puhačke nepreciznosti, no i odlično čelo Mihovila Karuze, ostaje dovoljno prostora za bolji izbor tempa i koncentraciju orkestra do posljednjih tonova opere. Na čelu solističke ekipe, stigle uglavnom iz Zagreba, bio je izvrsni splitski bas Ivica Čikeš koji je raskošnim i plemenitim glasom donio lik Sulejmana što će i u glumačkom smislu zasigurno trebati još rasti. Ako se uzme u obzir da je u većine solista ponestala interpretativna vizura i suptilniji arsenal vokalnih sredstava, onda je Čikešova izvedba bila još uvjerljivija. Ulogu Zrinjskog prvi put u Splitu je pjevao Siniša Hapač, mlađi umjetnik odmjerena i kultivirana zapjeva, uglavnom zvučan i angažiran, s ponekad primjetnom tonskom nesigurnošću — do interpretativne finoće i slojevitog lika sigetskog junaka treba još dosta poraditi. Eva u tumačenju Zorice Antonić uvjerljiva je i suptilna, više lirski profilirana negoli dramskog izraza, dok je lik Jelene donijela Željka Predojević podatnim, ali reskim tonom, kojemu nedostaje topline i lirske mekoće. Juranić Miljenka Đurana, velike energije i blistava tona, koji će nakon sjajne pretpremijere pokazati znakove forsiranja i stanovita zamora, uz neopravdanu potrebu da stalno vlada scenom. Nezahvalni Sokolović u Vinku Maroeviću našao je zanimljivog tumača, pjevački čista i glumački primjerena, što se ne bi moglo kazati za inače lijep bariton Henrika Šimunkovića, kojemu je na premijeri ponestalo snage i intenziteta iskazana na pretpremijeri. Gusti bas Jadrana Bariškovića s vremenom bi mogao dobiti više sigurnosti kao Alapić, dok smo u manjim ulogama čuli više-manje uredne Miroslava Ljubičića, Zdeslava Petrašića, Krešimira Gabrila, Tončija Banova i Dejana Jerinića. Zbor HNK (zborovođa Ana Šabašov), svjež i nosiva, premda ne uvijek i lijepa tona, ugodniji u ženskom dijelu Jelenina sna. Ukratko, posljednja produkcija Zrinjskog u Splitu probija se prašumom već viđenoga i ne doseže koherenciju koja bi stalno podizala emotivnu temperaturu i zatezala luk drame do uzbudljive i tragične završnice. Put prema novim vidovima opere koja se iskazivala isključivo kao oblik rodoljubnoga zanosa pretpostavlja prodore prema dubljim i poetičnijim ljudskim impulsima, lišenim historicističke prašine i kartoteke poznatih asocijacija.

Tonći Šitin