Beskrvno

Beskrvno

Sirove strasti 2 beživotno su i iritantno ostvarenje koje pasivno preuzima Verhoevenov predložak i ni izdaleka ne posjeduje snagu i subverzivnost originala

U vrijeme nastanka, film Sirove strasti bio je kontroverzan: uspješan spoj zanimljive ideje o ubojstvu kao izvoru seksualnog užitka i lucidnog miješanja fikcije i stvarnosti podloga je koju je redatelj Paul Verhoeven začinio vlastitom opsesijom seksualnošću kao transgresijom i koja je u konačnici rezultirala jednim od boljih ostvarenja devedesetih. Za subverzivnost tog erotskog trilera zaslužna je i činjenica da je u to doba imao snažnu društvenokritičku funkciju te da je priča o fatalnoj plavuši koja se koristi seksom kao izvorom moći i kontrole lukavo potkopala hičkokovski postupak na kojemu se deklarativno zasniva: lijepa plavuša više nije pasivan objekt požude, nego opasna manipulatorica koja se seksualnošću koristi kao oruđem u ostvarenju svojih ciljeva. Takva vaginalna manipulacija te opsjednutost psihoanalizom položili su temeljac za novi žanr, iz kojega je u tom desetljeću proisteklo mnogo sličnih filmova, pri čemu je upravo koketiranje s film noireom i erotikom kao izvorom suspensa najviše privlačilo publiku. Sirove strasti 2 redatelja Michaela Caton–Jonesa, koje upravo imamo priliku gledati u kinima, beživotno su i iritantno ostvarenje koje pasivno preuzima Verhoevenov predložak i ni izdaleka ne posjeduje snagu i subverzivnost originala. I ovdje je u središtu radnje spisateljica Catherine Tramell (Sharon Stone), koja se nađe u zatvoru nakon nesreće i ubojstva ljubavnika. Njezina je opsesija upravljati muškarcima i upravo rizične i opasne situacije seksualno je uzbuđuju. Psihijatar Michael Glass (David Morrissey) koji istražuje slučaj uskoro se i sam prepušta njezinoj nezatomljivoj pohoti i zapleće se u klupko zločina, koje svakim novim ubojstvom postaje sve zamršenije. U igru se ubacuje i policijski inspektor Washburn (David Thewlis), čija se prava uloga razotkriva tek na kraju filma. Osnovni problem nastavka ne nalazi se u tome što atraktivnu vaginalnu manipulatoricu glumi sada već 48–godišnja Sharon Stone, ni u tome što današnju publiku, kako je netko zapazio, više zanimaju ekranizirane biografije glazbenika negoli vruće scene seksa kombinirane sa serijskim zločinima. Nije riječ ni o tome da je žanr erotskoga trilera s elementima psihoanalize posljednjih godina posve izgubio bitku sa spektaklima i filmovima homoseksualne tematike, koja je današnjim gledateljima tobože zanimljivija. Riječ je naprosto o tome da su Sirove strasti 2 beskrvan i kalkulantski projekt snimljen zbog skupljanja novca na staroj slavi. Filmu nedostaje erotski naboj koji je postojao između Sharon Stone i Michaela Douglasa: između nje i Morrisseya ne naslućuje se nikakva kemija. Dok je izvornik obilovao mračnim noarovskim scenama prigušene dramatike, nastavak je snimljen u posve blijedim i jednoličnim bojama; prevladavaju statična kamera i neinventivna montažna rješenja. Dakako, početkom devede

setih publiku, kao i neke filozofe psihoanalitičke orijentacije, ponajprije je zaintrigirala priča o transgresivnoj i devijantnoj seksualnosti začinjenoj elementima trilera, no slaba recepcija novoga filma nije posljedica ugasla zanimanja za tu tematiku, nego činjenica da ona više nije toliko subverzivna ili inovativna. Caton–Jones vjerovao je da je dovoljno doslovno prepisati uspješan predložak, ne shvaćajući da je kvaliteta izvornika upravo u kombinaciji sretna spleta okolnosti i uspješna scenarija, dojmljivih uloga, pamtljivih scena te artikulirane poruke koja korespondira s ondašnjim društvenim kretanjima. Sirove strasti 2 ne idu dalje od sižejnog kopiranja već rečenoga, čineći to s mnogo manje erotičnosti i u posve drukčijem socijalnom kontekstu. Stoga, ako izvorni predložak pamtite kao film koji je vrijedilo gledati zbog erotskog naboja koji mu je davao magičnu privlačnost, nastavak svakako zaobiđite.

Tonči Valentić