ZLATOTISAK

ZLATOTISAK

Nasuprot prozoru pred kojim vam ovo pišem nalaze se prozori susjednoga stana. U ovo doba godine sunce je nisko, pa njegove zrake ulaze u susjedovu sobu, ondje nalaze nekakvu sjajnu površinu i bliješte mi u oči. Dugo mi je trebalo dok sam razabrao što je zapravo ta površina, a onda sam otkrio da je to polica s knjigama. Na toj polici sve su knjige u zlatotisku, i možete misliti kako to izgleda kad se to raspomami u onom žućkastom sjaju i blještavilu: meni na drugoj strani ulice više nema ni čitanja ni pisanja. A kad je već tako, onda sam stao razmišljati o zlatotisku. Pitao sam se zašto ga susjed ima toliko, i što to govori o njemu kao čovjeku. I, što sam više mislio, to mi se više činilo da sam naišao na nešto važno, te da je blijesak onih žutih hrbata zapravo bio zraka nadahnuća. Upitao sam se najprije na kakve se knjige zlatotisak uopće stavlja. Tu nije bilo mnogo dileme: te knjige moraju ispunjavati neke materijalne i neke duhovne preduvjete. Materijalnih ima više. Najprije, to su tvrde korice, jer zlatotisak na mekima djeluje kao zlatni zub u ustima prosjaka. Onda, nisu takve knjige ni tanke, nego su omašnije, da se zlatotisak može razmahati. Napokon, često su i malo većega formata, iz istih razloga. Što se pak tiče duhovnih pretpostavki, one nisu mnogobrojne, ali su presudne: zlatotisak dolazi samo na važne knjige, na one za koje se već pri njihovoj izradi znade da će doživjeti sveopće priznanje i poštovanje. I doista, zlatotisak ćemo naći najprije na rječnicima, pa onda na enciklopedijama, na sabranim i izabranim djelima velikih pisaca, na antologijama, nacionalno važnim kompletima i na drugim sličnim izdanjima. Ta izdanja obično nisu nimalo jeftina, pa onaj zlatotisak svjedoči da je riječ o stanovitoj materijalnoj vrijednosti. Takve se knjige ne rabe svaki dan, nego tek povremeno, u osobito važnim trenucima, pa zato zlatotisak sugerira njihovu duhovnu iznimnost.

Kad sam to razabrao, učinilo mi se da već ponešto znam o svome susjedu. Zaključio sam da je on čovjek ozbiljan, odgovoran, posvećen trajnim vrijednostima, možda kakav učenjak ili umjetnik. Jer, kod njega su sve knjige u zlatotisku, i šta ćeš boljeg dokaza da je čovjek faca! Ali, onda se dogodilo da se rasvjeta malo promijenila: kako sunce putuje po svodu, tako su njegove zrake sad ušle kroz drugi prozor susjedova stana. Ondje nije ništa bliještalo, ali se svejedno vrlo dobro vidjelo da se i u drugoj sobi nalaze na polici knjige. A budući da nije bilo sjaja, očito ondje nije bilo ni zlatotiska. Susjed je, dakle, odvojio knjige sa zlatotiskom od knjiga bez njega. I tek je to mene pred prozorom bacilo u misli: ako sam razmjerno lako dokučio što o susjedu govori zlatotisak, sad sam imao muke da odgonetnem što znači to odvajanje. Bacio sam zato pogled na vlastitu policu s knjigama. Prvo što sam tom prigodom uočio bilo je da i na njoj ima dosta zlatotiska, čega do tada nisam bio svjestan. Ali, ima i knjiga bez zlatotiska, pa sam zato uzeo analizirati kakvi su jedni, a kakvi su drugi svesci, što ih razlikuje. I, uočio sam vrlo neobičnu stvar: gotovo sve knjige sa zlatotiskom bile su hrvatske, a gotovo sve bez njega bile su strane. To se nije moglo dogoditi slučajno. Ispadalo je, naime, da su sve hrvatske knjige na mojoj polici vrijedne, ozbiljne i vječne, a da su sve strane knjige tek puka potrošna roba. A to mi opet nikako nije išlo u glavu i nije mi se činilo vjerojatno, pogotovo kad sam se sjetio kako se malo u nas čita, a kako se mnogo čita drugdje. I, onda mi je sinulo: pa, u tome i jest stvar! Kod nas se malo čita, te je zato svaka knjiga rijetkost, a samim tim i vrijednost, i prirodno joj pripada zlatotisak. Nekada su u nas u zlatotisku izlazile i najobičnije zbirke pjesama, jer svaka je knjiga bila događaj. U inozemstvu, nasuprot tome, gdje se čita mnogo više, knjiga teško može biti nešto iznimno, nešto toliko važno da je potrebno posebno je uljepšati i držati na vidljivom mjestu kao trofej. Knjiga služi za čitanje, a ne za ukras, toga su ondje svjesni. Prema tome, komu treba zlatotisak? Znači li to da u inozemstvu zlatotiska uopće nemaju? Ne znači. Rabe ga i ondje, i to prilično često. Važno je samo uočiti gdje i kada. Kad zađete među police u kakvoj stranoj knjižari, gdje su knjige klasificirane žanrovski, onda ćete vrlo lako uočiti da se ondje zlatotisak gotovo uopće ne rabi na izdanjima klasika i ozbiljnih modernih pisaca; obratno, njime se razbacuju kod ljubića, erotike, krimića i znanstvene fantastike. Računajući na čitatelja koji voli jake senzacije, takve knjige vrište i svojom opremom. Ukratko, zlatotisak je u tim zemljama prije znak kiča i lošeg ukusa nego znak vrijednosti knjige. Kad sam to dokučio, još sam više stao poštovati susjeda prekoputa. Jer, shvatio sam da je on odlučan čovjek, te je zato načinio ozbiljna reda u svojoj biblioteci. Razdvojio je knjige sa zlatotiskom od knjiga bez njega, što znači da je odvojio ili domaće od stranoga, ili vrijedno od nevrijednoga ili ukusno od neukusnoga. On je pravodobno uvidio da je zlatotisak najčešći ondje gdje se čita malo (kao u nas, pa su naše knjige sa zlatotiskom luksuzne), ili ondje gdje se čita nekvalitetno (kao u inozemstvu, pa su strane knjige sa zlatotiskom jeftine). Bio sam prilično zadovoljan svojim razmišljanjem. Ali, onda se ona sunčana zraka još jednom pomaknula, i sad je rasvijetlila i moju policu. Rasvijetlila je upravo onaj njezin dio gdje držim knjige koje sam sâm napisao. I, bila je nemilosrdna: što da vam krijem, ima i tu zlatotiska, nije da ga nema.