Zapisi sredovječnoga partijanera

Zapisi sredovječnoga partijanera

Ilja Stogoff, mASIAfucker, prev. Irena Lukšić, Disput, Zagreb, 2006.

Jedno od najboljih antropoloških putopisnih djela, Tužni tropi Claudea Lévi–Straussa, počinje riječima: »Mrzim putovanja i istraživače. A ipak, odlučio sam ovdje ispripovijedati priču o svojim ekspedicijama.« Za ruskoga pisca mlađe generacije Ilju Stogoffa ova bi misao mogla podjednako poslužiti kao moto njegove knjige. mASIAfucker autobiografski je putopis u kojem autor opisuje svoje putovanje srednjom Azijom i istokom Rusije, udaljenijim od Moskve i Petrograda mnogo više negoli što nam to pokazuje brojač kilometara. Putovanje u Aziju za Stogoffa je putovanje u drugi svijet, a roman zapis o egzotici takve (prosječnu Rusu, ali i Europljaninu) posve strane civilizacije. No, dok je u Lévi–Straussa još prisutna rusoovska lamentacija nad izgubljenim djevičanskim razdobljem čovječanstva, a »opojni miris tropa« zauvijek ustuknuo pred mahnitim napretkom koji je uništio netaknutu divljinu i prekinuo »tišinu dalekih mora«, u Stogoffa nema ni trunke lirizma. Svijet koji opisuje svijet je razbojnika i prosjaka, civilizacije koja počiva na krijumčarenju, krađi i kriminalu i u kojoj se na svakoga stranca (a pogotovo Rusa) gleda kao na potencijalnu žrtvu. Svjetonazor koji se najlakše može opisati terminom pesimistični realizam rezultat je kaosa nastala nakon raspada Sovjetskog Saveza i moralnog, društvenog i ekonomskog univerzuma koji je na njemu počivao. Putovanje Kazahstanom, Uzbekistanom i ostalim pokrajinama nekadašnje svjetske velesile putovanje je vremenskim i prostornim zonama, a Stogoffu je uspjelo odmotati naslage vremena nataložena u njima: vremena koje postoji jedino kao apsolutna sadašnjost. Stogoff je solidan pripovjedač, s mnogo smisla za detalje i opise, duhovite prizore i minimalističke dijaloge: uspijeva stvoriti vrlo snažnu atmosferu koristeći se kolokvijalnim jezikom i portretirajući živopisne likove. Njegovo putovanje bespućima tajge i stepe, od Moskve do Taškenta, preko Samarkanda i Termeza do Novosibirska i naposljetku Petrograda više nalikuje bekpekerskom vodiču negoli poetskoj meditaciji u tradiciji Brodskog, što nije ni čudno s obzirom da je autor sredovječni partijaner koji na put polazi iz avanturizma i s nekoliko dolara u džepu, bez namjere stvaranja velike književnosti. Stoga mu, čega je vjerojatno i sam svjestan, nedostaje sustavnosti i spisateljske discipline: pišući u jednom dahu poput Kerouaca, epizode se ne nižu preciznim slijedom, ima mnogo nepotrebnih digresija, a ponekad se potkrade i poneka logička nesuvislost. Ono zbog čega je bivši zaštitar, glazbenik, švercer deviza i novinar postao ruska književna zvijezda snaga je i neposrednost njegova izraza: feljtonistički stil tržišno je isplativiji od klasičnoga književnog putopisa, a u tipu marginalca i pripadnika izgubljene generacije mogli su se prepoznati brojni čitatelji. I dok njegov sunarodnjak i emigrant Wladimir Kaminer uglavnom samo sanja o putovanjima, Stogoff transsibirskom prugom prevaljuje tisuće kilometara, luta stepama, spava po opskurnim prenoćištima i upija dojmove prljava i zapuštena svijeta koji je nakon raspada SSSR–a postao još nepodnošljiviji za život. Putovanje je arhetip bijega i potrage za boljim životom, na koji, nažalost, najčešće ne nailazimo: cilj uvijek ostaje mitsko mjesto o kojem je (kako to pokazuje i Kaminer u Putovanju u Trulalu) najbolje maštati iz mraka svoje sobe. Stogoff ide još dalje: autorov alter ego u romanu poželjet će se vratiti kući već nakon što je vlak napustio Moskvu, a junaku ne preostaje ništa drugo doli mukotrpno prelaženje granica i višemjesečno besciljno tumaranje. Svjestan da je i ovdje i tamo podjednako loše, autor putuje lišen erotskog užitka za upoznavanjem novoga koji je prisutan u svakom ostvarenju toga žanra. Ključne su riječi razočaranje i praznina: slika ruske i srednjoazijske civilizacije daleko je od one nostalgične koja vlada čitavom klasičnom ruskom literaturom. Za Stogoffa Rusija nije obećana zemlja velikih mislilaca, revolucionara, prostodušnih seljaka i svetaca–mistika, nego zemlja alkoholičara, kriminalaca i propalica; to je društvo »u kojem se sve srušilo i gore od ovog što je sada ne može biti«. Ukoliko su Stogoffova djela doslovno prepisivanje stvarnosti (što podjednako ističu i kritika ali i sam autor), onda je mASIAfucker dokumentarni zapis stanja propasti civilizacije iza koje nije ostao nijedan oblik humanog življenja. Junakov pogled kroz okno vlaka na divovske betonske kutije socijalističkih nebodera u bespućima stepe i golemi nenastanjeni prostori neobično podsjećaju na isprane crno–bijele vizure u stilu Tarkovskog ili Zvjaginceva. No umjesto metafizičke dubine koju takvi prizori često evociraju u spomenutih autora, u Stogoffa nalazi se tek malo humora kao trivijalne protuteže snažnoj metaforici. Za njega praznina je naprosto praznina i ništa više, a pokrajina Burjatija kao najslabije naseljen prostor na planetu tek jedna od »najsmrdljivijih rupa istočne hemisfere«, nipošto prostor poetske meditacije. »Put ima smisla ako je to put kući«, riječi su kojima Stogoff započinje putopis, a završava ga željom za vlastitim domom i ženom u čijem će naručju uskoro završiti. Poput Lévi–Straussa zatvara krug putovanja sretan što je ono napokon završeno i što će raznolike dojmove zamijeniti toplina obiteljskoga mikrokozmosa, kao još jedine utjehe koja je preostala u svijetu koji je cijeli postao »vukojebinom«. Poentu svog lutanja istočnom hemisferom Stogoff lapidarno sažima u posve marginalno smještenoj, ali važnoj rečenici: »skrivao sam se od svijeta, a svijet to nije primjećivao«. Opojni miris ruske provincije i srednje Azije prestao je biti romantična fantazma i postao realan prikaz duhovno ispražnjena svijeta smještena između okrutne bajke i beskrajne praznine nenaseljenih prostora kao metafore suvremene Rusije.

Tonči Valentić