ZAJČEVI MLADI DANI

ZAJČEVI MLADI DANI

Hvalevrijedno je predstavljati nepoznatu ili malo poznatu hrvatsku glazbenu baštinu, kako na koncertnom, tako i na diskografskom planu, no treba biti iskren u pogledu konačnoga ishoda

Novi nosač zvuka Gudačkoga kvarteta Sebastian još je jedan od poteza dobro poznatih s repertoara hrvatskih ansambala, a prema tome i u hrvatskoj diskografiji: uspoređivanje kanoniziranih djela iz opće povijesti glazbe te njihovih ekvivalenata na području hrvatskoga skladateljstva. Rijetko kada je to bio tako nezahvalan posao kao u slučaju Gudačkoga kvarteta u E–duru, op. 143. Ivana Zajca i Dvořákova Gudačkoga kvarteta u As–duru, op. 105. Jer i uz najbolju volju (i najbolju izvedbu) bit će izrazito teško slušateljstvu Dvořáka predstaviti kao, kako to stoji u ovitku CD–a, »majstora komornoga sloga«. Povijesnu važnost Ivana Zajca (sve pohvale zbog izostavljanja pl.) za cijelo razdoblje hrvatske glazbe, koje k tome nosi i njegovo ime, nitko ne dovodi u pitanje, no bilo bi licemjerno ne priznati da ovaj njegov za života neizveden kvartet u najboljem slučaju možemo smatrati uspjelom vježbom iz kompozicije, što i nije neobično s obzirom na nastanak 1860. godine, u Zajčevim mladim danima. Školski karakter čitavoga kvarteta možda najbolje oprimjeruje opsežni prvi stavak, koji sadrži sve što bi pošteni sonatni oblik trebao sadržavati, no bez zrna invencije. Ruku na srce, zvuk Zajčeva kvarteta nije čak ni talijanskoopernoga, nego bečkosalonskoga karaktera, a prvom stavku sigurno bi bilo pomoglo da ga je autor ispunio materijalom nešto manje galantna prizvuka. Nakon također dosadna polaganoga, drugog, stavka, slijedi od minute tek nešto dulji, no u lapidarnosti možda najuspjeliji scherzo (koji je ipak daleko od duhovitosti, jednog od neizdrživih općih mjesta pisanja o tome tipu stavka), a od dojma posvemašnje uniformnosti stvar ponešto spašava i finale s plesnim prizvucima sporedne teme. Nemojte me krivo shvatiti, ne tvrdim da nije hvalevrijedno predstavljati nepoznatu ili malo poznatu hrvatsku glazbenu baštinu, kako na koncertnom, tako i na diskografskom planu, no također treba biti iskren u pogledu konačnoga ishoda. Kvartetu Sebastian svojstven je visoko profesionalan pristup izvedbi (uz pokoji intonacijski problem) te su napori koje ulažu u kvalitetu izvedbe posve čujni, no kontrast koji nastupa Dvořákovim praktički posljednjim kvartetom nikako im ne ide na ruku. Razlog je jednostavan: na svjetskome tržištu postoje izvedbe toga uzbudljivog remek–djela, pred kojima se Kvartet Sebastian može jedino sakriti. Sam izbor daleko sporijih tempa (što je u odnosu na druge izvedbe kvartet produljilo za nekoliko minuta) samo po sebi nikako ne bi bilo loše (štoviše u polaganome stavku to se pokazalo izvrsnim izborom), no podosta ravan zvuk ansambla kao cjeline i prosječni interpretacijski dometi ne pomažu u pridobivanju slušateljske naklonosti nakon Zajca, koji je bio razmjerno nezanimljiv na skladateljskoj razini. Ipak, Kvartetu Sebastian ništa se važno ne može prigovoriti i činjenica je da se njihovo interpretacijsko umijeće u betovenovski lirskom trećemu stavku i u razigranom finalu ugodno iznenađuje posvemašnjom korektnošću, ali i razrađenošću pojedinosti.

Ivan Ćurković