ZAGREBAČKA POSTMODERNISTIČKA SAPUNICA

ZAGREBAČKA POSTMODERNISTIČKA SAPUNICA

Tomislav Zajec, Ljudožderi, Profil, Zagreb, 2006.

Činjenica je da je prilično teško na uspješan način pomiriti dva relativno različita zanimanja kojima se pojedinac ozbiljnije posvećuje. Primjerice, biti istovremeno dobar liječnik i glazbenik, pjevač i slikar, ili kuhar i pisac. Doduše, nešto je lakše kada su ta dva područja ipak na neki način bliska. Za razliku od medicine ili kuhanja, kazalište i književnost u tom su smislu svakako u nešto boljim odnosima. Dramatičar Tomislav Zajec, tako, već godinama gradi istodobno kazališno–književnu karijeru. I dok je s kazališne strane nanizao zamjetne uspjehe, njegova dosadašnja književna karijera, barem prozna, prolazila je nešto manje zapaženo. No, glavni razlog za to možda ipak treba potražiti u nešto slabijoj angažiranosti izdavača i medija, a ne u eventualnoj nezanimljivosti njegovih proznih uradaka. Zajecov treći roman — Ljudožderi, koji je za razliku od prethodnika znatno bolje grafički opremljen te uspješnije medijski prezentiran, trebao bi napokon domaćoj čitateljskoj javnosti u potpunosti otkriti Zajecove prozne mogućnosti. Čitatelj Zajecova prethodna dva romana — Sobe za razbijanje i Ulaza u crnu kutiju, zapravo već može djelomično pretpostaviti što može očekivati u posljednjem. Naime, i u Ljudožderima Zajec baca (posljednji?) pogled na zagrebačku bezbrižnu mladež — financijski neopterećene dvadeset–i–nešto–godišnjake (čiji su roditelji liječnici, umjetnici ili, nešto rjeđe, financijski moćnici) otkrivajući velike drame iza njihovih naizgled bezbrižnih života. Drugu stranu njihove egzistencije Zajec razotkriva s pomoću lanca likova koji, u dodijeljenim im poglavljima, pričaju svoje priče koje se u različitoj mjeri dotiču i drugih protagonista romana, a svaka od njih donosi i vlastitu kronologiju zbivanja. Osnovnu vezu između različitih pripovjedača čine isprepleteni životi triju obitelji, odnosno njihovih najmlađih predstavnika. Roman, tako, otvara Kaja, student novinarstva obolio od padavice koji se upravo seli u stan svoje djevojke. Pri pakiranju pomaže mu prijatelj iz djetinjstva Blaško — finalist reality showa Big Brother i instantna medijska zvijezda. U razgovoru i prisjećanjima, među ostalim, otkriva se i njihova kratkotrajna ljetna homoseksualna avantura. I Kajin deset godina stariji brat Marko, liječnik stažist, jedan je od ljudožderskih pripovjedača. Iako je oženjen trudnom Tonkom, u svojem poglavlju on otkriva da putem interneta održava vezu s trinaestogodišnjom Hanom pretvarajući se da je njezin vršnjak. Hana, pak, svojim pripovijedanjem omogućava pogled u funkcioniranje druge bitne obitelji u Zajecovu romanu, koju čine još njezina bolesna majka, otac Viktor te stariji brat Niko. Niko je žrtva dvojice školskih zlostavljača, a upravo je obitelj jednog od njih, Benjamina, ona treća bitna za okosnicu Zajecove priče. Uz nabrojena imena koja nose sedam poglavlja, tu su i četvorica neovisnih pripovjedača koji pomažu u rasvjetljavanju događaja: bolničar Ivan, prodavač Dinko, Krešo — njegovatelj u staračkom domu te njegov mlađi brat Jerko. Otkrivajući vlastite intimne drame svi se ti likovi dotiču i tuđih života, a da često uopće nisu svjesni velikog značenja koje za druge imaju ti slučajni događaji kojima oni usput svjedoče. Sitni detalji s pomoću kojih je Zajec povezao poglavlja i priče svojih junaka — osoba na prozoru, prolaznik u hodniku, sirena hitne pomoći, bombonijera, bosa stopala, kukci, ukrasni grm, gitara — doista su posloženi s iznimnom pažnjom i za uočavanje nekih od njih bilo bi potrebno i više od jednog čitanja. No, preciznost u detaljima radnje nije jedino iznimno obilježje romana. Ni u najnovijem djelu, Zajecovi likovi ne komuniciraju međusobno previše, ali njihovi su rijetki razgovori uvijek vrlo funkcionalni i prirodni. Uspješni dijalozi te ozbiljan pristup oslikavanju karaktera likova dijelom su vjerojatno posljedica i Zajecova dramskog iskustva. Iz sličnog je izvora vjerojatno i činjenica da roman, unatoč velikom broju likova, povremeno djeluje vrlo zgusnuto i gotovo komorno, što, u ovom slučaju, nikako nije negativna osobina. Zajecova prozna forma naslijeđena iz prethodnih romana — vremenski i tematski razlomljeni prozni fragmenti koje je potrebno naknadno posložiti na prava mjesta, od čitatelja svakako zahtijeva znatnu koncentraciju. No, proces povezivanja likova, njihovih uloga u zbivanjima i postavljanja točnog redoslijeda događaja nije apsolutna nužnost, barem pri prvom čitanju romana. Naime, priča svakog od Zajecovih likova funkcionira kao vlastita minijatura iz koje je svaki put očita jedna te ista činjenica — iza ljušture opisanih zlatnih obitelji skrivaju se nimalo idealni životi njezinih članova. Komunikacija unutar obitelji svedena je na minimum i svatko se zatvara u zidove vlastite sobe odbijajući registrirati bilo koju činjenicu koja bi mogla na neki način poremetiti njegovu idealnu projekciju života. No, ljušture polako pucaju i njihov nimalo zlatan sadržaj otkriva se pred čitateljem. Teške egzistencijalne krize i drame svojih junaka Zajec iznosi gotovo hladno i nepristrano, što je još više naglašeno činjenicom da likovi najčešće sami na taj način o njima pričaju. Doduše, za razliku od onih u Ulazu u crnu kutiju, neki od likova u Ljudožderima ipak su spremni pokušati nešto, doduše često odveć drastično, kako bi promijenili svoje živote. A kada bismo uspjeli zanemariti sve realistične referencije koje se odnose na konkretna mjesta i događaje, kritika modernog društva koju Zajec u ovom romanu iznosi bila bi možda i neobično snažna. Teško je Ljudoždere ne uspoređivati na neki način sa Zajecova dva prethodna prozna naslova. Naime, riječ je o romanima slične tematike, forme i stila. Ljudožderi su svakako najdorađenije djelo (iako, prema priznanju sama autora, napisano u vrlo kratku vremenu) što se tiče usavršenosti Zajecove tehnike miješanja pripovjednih kutova i kronologije zbivanja te psihologije likova. Tek ponegdje jednoličnom emocionalnom tonu nedostaje ponešto sirovosti prethodnika, no, s druge strane, romanu u cjelini takav stil upravo savršeno i odgovara. Uz pomoć kazališnog iskustva Zajec je likovima uspio osigurati i uvjerljivost kakva se rijetko susreće u domaćoj prozi, a dodatna uvjerljivost okruženja i zbivanja tek je malo poljuljana iznimnom količinom crnih događaja koje je Zajec sakupio na jednom mjestu. Uzevši u obzir naizgled sjajne ljušture života njegovih junaka te aktualnost problematike koju Zajec hrabro dotiče, Ljudoždere bi se gotovo moglo nazvati vrlo mračnom, postmodernističkom zagrebačkom sapunicom koju svakako treba pogledati više puta.

Jelena Gluhak