U RITMU NARODNJAKA

U RITMU NARODNJAKA

Glazba se na kraju gubi i povlači pred zbivanjem, nadovezujući se na ranije naguravanje različitih pjesama različitih naroda i narodnosti, crtajući lažnu bolju i sretniju budućnost, koja se raspala

Stvarajući film Karaula o posljednjim danima bivše Jugoslavije Rajko Grlić odlučio je odabrati glazbu koja će što autentičnije ocrtavati mjesto i vrijeme. Zato najveći dio filma pokrivaju narodnjaci, koji se isprepleću s vijestima, parolama i besmislenim frazama s radija ili televizije. Dokoni život vojnika u karauli na albanskoj granici, njihov vlastiti besmisao kao i besmisao lažne uzbune o ratu s Albancima — sve je rečeno lažnom narodnom glazbom. Ona se miješa sa svim mogućim glazbama, s popularnim šlagerima, s purgerskim pjesmama, s makedonskim narodnjacima, ali i s ideološkom glazbom. Tip glazbe s razglasa, koja uvijek svira pred vojnim stožerom, također odgovara lažnoj ideologiji. Čini se da su Budi se Istok i Zapad i druge, nekada vrlo popularne pjesme, danas bačene na stari tavan s kojega se izvlače samo za potrebe filmova ili drugih projekata sličnih Karauli. Grliću nije bilo teško prisjetiti se starih, nestabilnih osamdesetih, i glazbe koja je treštala u kafanama, s prozora, na radiostanicama, i koju su svi slušali. Bratstvo i jedinstvo iskazivalo se narodnjacima iz svih republika, najviše (ovdje) srbijanske i makedonske. Služeći se pjesmama kao označiteljicama narodnosti, ali i kulturne razine likova, Grlić se igra i nekim i nama bliskim pjesmama, jer glavni je lik iz Splita (primjerice, Nadalina) a zove se Saša (što je bilo idealno za podsjetnik na domaći evergreen E, moj Saša). U glazbeno–zvukovnoj gunguli sudjeluje čak i Električni orgazam, čije će samo ime biti provokativno u JNA. Premda se u prvom dijelu filma čini da redatelj uopće nema potrebu za neprizornom glazbom, ipak je filmu dodano nešto neprizornoga glazbenog začina beogradskog skladatelja Aleksandra–Sanje Ilića. Skladatelj je zamislio glavnu temu s tipičnom ornamentikom unutar tipičnih orijentalno–balkanskih zakonitosti. Tema označava jedinu ljubav u filmu. No i ta je ljubav lažna i privremena, poput ideologije koja obilježava filmski sadržaj. Ali tema je, u trenutku prvoga pravog zagledavanja, iskrena, no u tom trenutku veže se s uznemirujućim zvukom sirene kojime se odaje počast Titu. Zanimljivo kako Grlić bira zvuk — sirena koja je u jednom trenutku bila počast u drugom će se izvanfilmskom trenutku pretvoriti u smrt. Isto tako, tema koja je u jednom trenutku obilježavala ljubav postat će, zahvaljujući upletanju ženskih glasova, upozorenje. Tako će i Ilićeva tema postati smrt, poput sirene u stvarnoj budućnosti. Komentar o besmislenosti palih, uklopit će se u okolinu, u vrijeme, u stanje duha u kojemu je besmisao zapravo bio jedini životni kredo. Svi gube, i svi umiru. Ilić će pred kraj dobiti više mjesta da to komentira. No priliku za akcijsku glazbu iskoristit će nevoljko, pretvarajući orijent u pop–glazbu i efekte, izjednačavajući partituru sa zvukom i ugibajući se pravom sadržaju — kao da je i sâm poželio okrenuti glavu od svega toga. Glazba se gubi i povlači pred zbivanjem, nadovezujući se na ranije naguravanje različitih pjesama različitih naroda i narodnosti, crtajući lažnu bolju i sretniju budućnost, koja se — eto, upravo — raspala. Iz današnje perspektive možemo samo odahnuti: hvala Bogu da je budućnost iza nas.

Irena Paulus