Tim gore za činjenice!

Tim gore za činjenice!

Uhvativši već na početku iritantan, ekstatični ton, iz kojega tijekom cijele izvedbe nikako nije bila kadra izići, Lucija Šerbedžija oslanjala se isključivo na izvanjske, kao u panici nakalemljene efekte, lišena autentične unutarnje proživljenosti uloge

Sve što nakon kazališne predstave ostaje jest gledateljevo varljivo pamćenje, više–manje površne kazališne kritike, programska knjižica i poderana ulaznica. Kod gledatelja sklonih uljepšavanju uspomena sjećanje na Ribicu natkrilit će divna glazba Arsena Dedića i nekoliko posljednjih, uspješnih minuta predstave, kada se razotkriva snažna patnja što ju je izazvala osamljenost. Jedna će kazališna kritika izazivati podsmijeh jer su u samoj ubojitoj poenti te kritike pobrkane jegulje i lignje, a u predstavi je bila riječ isključivo o jeguljama, štoviše, spomenute su barem pet puta. Iza Ribice ostaje i programska knjižica, iznimno elegantan i profinjen dizajn Mauricija Ferlina, gdje je i tekst i fotografija zauzela precizno, nenametljivo mjesto, i gdje je posve izbjegnuta vulgarna samohvala, sve češća nesreća domaćih kazališnih programskih knjižica. Ujedno, pulsko kazalište odnedavna daje na lekturu programske knjižice i mjesečne programe, pa se čini da je, srećom, završila era vladavine tipfelera, pravopisnih, gramatičkih, stilskih i faktografskih pogrešaka. Ipak, ta se divlja nepismenost ne da tek tako iskorijeniti: INK bi trebao na lektorsku obradu poslati i ulaznice, jer nemali broj ljudi čuva te poderane ulaznice kao podsjetnik da su, primjerice, premijeru Ribice, prema INK–ovu pravopisu, gledali u nedjelju, 19. ožujak 2006. K tome, da bi izbjegli naljepnicu šlamperaj!, zgodno bi bilo na ulaznici ispraviti i poštanski broj grada Pule (52100) — jer sudeći prema poštanskome broju otisnutome na ulaznici — premijera Ribice bila je u Pazinu (52000). Dakle, druga ovosezonska predstava u vlastitoj produkciji Istarskoga narodnog kazališta, Pasolinijeva Ribica u režiji Ivice Buljana, već je na prvoj regularnoj izvedbi 21. ožujka uspjela napuniti tek trećinu gledališta na Maloj sceni. Ta činjenica, dakako, ne govori ništa o estetskoj razini predstave, ali o repertoarnome potezu — poprilično. Uz dužno poštovanje sjajnom teatru koji rade Ivica Buljan i Senka Bulić, čijom je predstavom otvorena kazališna sezona u Puli, o repertoaru ovoga gradskog kazališta potrebno je razmišljati u kontekstu grada i INK–ove publike. U tom smislu, nema nekih većih razloga da na sceni INK–a igra Pasolinijeva Ribica, dramski tekst koji je u jednom kazališnom časopisu 1957. predstavljen kao »komični monolog u jednom činu«. Redatelj Ivica Buljan je priču o tridesetosmogodišnjoj ženi koja na obali jezera pokušava uloviti svoju ribicu, pritom pričajući o svoje tri nesretne ljubavi, iščitava kao melodramu, i to je, svakako, kako žanrovski, tako i u konačnoj emocionalnoj posljedici — sasvim točno. Koncipirajući jednosatnu Ribicu kao uzajamnu igru peteročlanog orkestra, glumice Lucije Šerbedžija, plesača Josea i inspicijenta Manuela Kaučića, redatelj Buljan naprosto je morao računati s opasnošću da će autorska glazba Arsena Dedića, daleko najbolji gradivni element predstave, naprosto progutati ostale i nabiti visoki kriterij s kojim se uspoređuje estetska razina ostalih segmenata predstave. Dakle, dobro zamišljena Ribica, istodobno hermetična i sasvim rastvorena, na pozornici nije skladna. Nesporazum izaziva i redateljevo raspoređivanje vremena u predstavi, koje, filmskim jezikom rečeno, na pogrešnim mjestima distancu radi pretapanjem, a u jednom trenutku i prilično grubim rezom. Nesporazum na pozornici izazvala je i scenografija Ane Savić Gecan: u namjeri prljava scenografija, koja bi, dakle, u izvedbi trebala biti posve precizna, stvara zbrku između nekoliko prostora igre. U rezultatu, Lucija Šerbedžija zbunjeno pluta prostorom igre, oslanjajući se na anticipaciju gledatelja koji će sporazumno pristati na pretvaranje da je prihvatio prostorna pravila. Nažalost, najslabija točka predstave upravo je gluma. Uhvativši već na početku iritantan, ekstatični ton, iz kojega tijekom cijele izvedbe nikako nije bila kadra izići, Lucija Šerbedžija oslanjala se isključivo na izvanjske, kao u panici nakalemljene efekte, lišena autentične unutarnje proživljenosti uloge. Zamorna, naporna i besmislena bila je i povremena uporaba mikrofona, koji je neprestance isticao glas, najslabiji instrument glumice Lucije Šerbedžija. S obzirom na činjenicu da je Istarsko narodno kazalište teatar koji zapošljava dvadeset ljudi u upravi, administraciji i tehnici, a samo jednu glumicu — Luciju Šerbedžija, izvan svake birokratske pameti bilo bi da je redatelj Buljan angažirao moćniju, sposobniju glumicu, koja na Ribici ne bi pukla. Tim gore za činjenice.

Dubravka Lampalov